“Padaj silo i nepravdo” među je ljepšim pjesmama koje se više ne pjevaju. Jednostavne melodije, uzvišenog i himničnog ugođaja, pjevana je u različitim prigodama, za državnih praznika i priredbi u počast revoluciji, u vrijeme partijskih kongresa i na javnim manifestacijama na kojima su se trebali potvrditi klasna svijest i političko zajedništvo radnih ljudi i građana. Privlačna i pjevana upravo zbog svoje uzvišene jednostavnosti, tako da su je mogli pjevati i oni kojima Bog ili geni ne namriješe osobitu muzikalnost, pjesma “Padaj silo i nepravdo” nije od pjevača iziskivala ni naročito predznanje o onome o čemu se pjevalo. Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit’ zvan, bjež’te od nas noćne tmine, svanuo je i naš dan; stihovi napisani u odsječnom petnaestercu, kao za kakvu koračnicu u bolju budućnost, bodrošću i nekom pomalo vedrom silinom razlikovali su se u duhu od naše osmeračke i deseteračke tradicije, koja je dominirala i u revolucionarnim i partizanskim pjesmama. Riječi su odisale nečim arhaičnim, da smo se u njih uživljavali, primijetili bismo da odstupaju od normi jezika i govora revolucije, i više pripadaju jeziku nekoga prethodnog svijeta, nadahnutog duhom narodne epike i skazom Svetoga pisma. Nevolja će biti vela, po palacim’ tvrdimi, kad vidite da sa sela, s maškinima gremo mi; pjevala je četvrta strofa pjesme, koju bi u televizijskom prijenosu izvodio veliki mješoviti zbor, tako da izvedba duže potraje, a jedva da bi se među dvadeset i dva milijuna Jugoslavena našlo onih koji su napamet znali ove riječi. Nije bilo mnogo ni onih koji su ih razumjeli. A da su ih razumjeli, pred očima bi im se ukazao neobičan predio: gladni dolci, opasani suhozidima i ispunjeni zemljom crvenicom, preko kojih preskaču seljaci s pijucima, srpovima i motikama, da konačno istjeraju svoju pravdu. Zbunjeni gledatelj, koji je i sam stotinu puta započinjao ovu pjesmu, pa je otpjevao do treće strofe, misleći da ju je otpjevao cijelu, ne zna njezin jezik, jer nijedan Jugoslaven, od onih koji življahu između Sutle i Timoka, te im se jezik u školi zvaše srpskohrvatskim / hrvatskosrpskim imenom, svoj jezik nije u cijelosti znao. Kao što isti taj jezik u cijelosti ne zna ni današnji Hrvat, Srbin niti Bošnjak, gdje god živio i odakle god potekao, koje god državljanstvo imao.
Peta je strofa išla ovako: Nastajat će novo doba, Matija Ivaniću, ustati ćeš tad iz groba, s tobom u boj poći ću. Za Matiju Ivanića slabo se što znalo, jer se njegovo ime nije primilo u jugoslavenskoj mitologiji, nego je, za razliku od njegova imenjaka Matije Gupca, ostalo u lokalnim, otočkim okvirima. Hvarski građanin i puntar, koji je početkom šesnaestog stoljeća (1510. – 1514.) poveo narodnu bunu protiv mletačke vlasti, skončao je poražen u Rimu, i ušao u legendu koja će se stoljećima održavati. Za razliku od Gupca, nije pronašao pisce, pjesnike ni slikare i filmske redatelje, koji će stvoriti njegov fikcionalni lik za dvadeseto stoljeća. Ali postojala je hvarska partizanske četa, koja je ponijela njegovo ime, i za čiju su himnu dopjevane četvrta, peta i šesta strofa pjesme – što su pjevane ako bi prilika to zahtijevala ili ako bi ambiciozni zborovođa za potrebe televizijskog prijenosa odlučio produžiti pjesmu, te je učiniti začudnijom. Zastava će nova viti, iznad naših glava tad, radnik seljak jedno biti, isti im je trud i rad; kraju će ići pjesma “Padaj silo i nepravdo”, ali je i dalje nećemo znati cijelu, budući da će njezin početak već biti zaboravljen. Nisu ga se sjećali ni hvarski i dalmatinski partizani, koji su pjesmu “Padaj silo i nepravdo”, s pridodatim strofama o Matiji Ivaniću, prvi i otpjevali, da bi se ona zatim širila među drugovima kojima se svidjela jednostavnost i rječitost prvih triju strofa.
Evo kako je i iz čega pjesma nastala:
Josip Smodlaka rodom je bio Imoćanin, splitski gimnazijalac i vatreni starčevićanac, protivnik svake tuđinske vlasti u hrvatskim krajevima. Gimnaziju završava 1887, kada odlazi u Graz na studije prava. Otamo se vraća 1893, kao doktor prava i odvjetnik, ubrzo slavan i veoma zaposlen među svijetom koji je bio veoma sklon parničenju, a pritom jasno podijeljen na narodnjake i talijanaše. Talijanaši su dugo predstavljali školovaniji sloj društva, a mladog je Smodlaku mučilo to što njegovi sugrađani, uglavnom nepismeni težaci i ribari, koji su govorili narodnim, dakle hrvatskim jezikom, za razliku od talijanaša i nisu bili jasnih političkih i nacionalnih određenja. Ljudi velika srca, po naravi neustrašivi, svjesni da nemaju što da izgube, ginuli bi za tuđe interese. Smodlaka je u slobodno vrijeme, kao starješina Hrvatskog Sokola, nastojao da za hrvatsku stvar pridobije upravo njih. Budu li oni svjesni da su Hrvati, i Split će biti hrvatski. U suprotnom, Spalato će biti Italija. Njima, pak, dopao se gradski advokat, jer je, nasuprot svojoj finoći i svjetskosti, djelovao kao njihov čovjek. Kao predstavnika dalmatinske Stranke prava, koja je zastupala dalmatinsko hrvatstvo, izabrali su ga 1901. za zastupnika u Dalmatinskom saboru u Zadru. Godinu kasnije, Smodlaka pruža ruku pomirenja svim Dalmatincima, što će reći dalmatinskim Srbima i Talijanima, čime započinje politika novoga kursa, koja je i dovela do ujedinjenja Dalmacije s ostatkom Hrvatske, u čemu su, što je kasnije zaboravljeno, Srbi iz Srpske stranke odigrali pozitivnu ulogu.
Ponesen političkim uspjesima i ugledom koji je stekao među splitskim i dalmatinskim težačkim pukom, Smodlaka u kolovozu 1905. osniva Hrvatsku demokratsku stranku i odmah pokreće stranačko glasilo Pučka sloboda, u čijem broju od 7. svibnja 1908. objavljuje pjesmu u sedam strofa naslova “Slobodarka”, pisanu u petnaestercu, sa cezurom po osmome stihu, u versifikacijskoj i prozodijskoj tradiciji narodne bugarštice.
Prva strofa ostala je nepromijenjena i nakon što pjesma više nije znala za se, ni kako je nastala, ni tko ju je napisao: Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvan, bjež’te od nas noćne tmnine, svanuo je i naš dan. Slijedi strofa posvećena stranci: Što smo bili sužnji n’jemi, vični trpit svaki jad, naprednjaci sad smo smjeli, slobode smo žedni sad. Treća strofa će se, uz male izmjene, javljati i ubuduće: Naše pravo ugrabljeno, amo natrag dajte nam, nećete li, ne molimo, dobit će ga narod sam. Smodlaka je, sasvim u duhu epohe, revolucionar, pa mu četvrta strofa ide ovako: Gospodari svog života, svoje duše ćemo bit, za slobodu doma, roda, krvcu ćemo svoju lit. Sloboda duše se, naravno, tiče snažne antiklerikalne note, koju je ponio iz pravaških redova i koja je u samoj biti hrvatske nacionalne emancipacije. Biti protiv one i onakve Crkve, koja je spremno služila Beču, Rimu, Veneciji, značilo je biti Hrvat. Ali nama današnjima posebno će biti zanimljiva peta strofa Smodlakine “Slobodarke”: Naša je ovo domovina, hrvatski smo narod mi, naša snaga i uzdanje, Srbi i Hrvati svi.
U Smodlakina rana doba, prije svih jugoslavija i svih svjetskih ratova, pitanje pripadanja hrvatskom narodu nekako logično i naravno nije isključivalo pripadanje srpskom narodu. Onaj tko je, iz te perspektive, hrvatski narod doživljavao svojim, ni srpski mu nije bio tuđinski. Na neki način, za Josipa Smodlaku i njegove stranačke drugove Hrvati su nešto drugo nego Srbi, ali istovremeno Hrvati su to što jesu i zato što Srbe smatraju svojima i dijelom sebe. Isto će važiti i u suprotnom smjeru. U nacionalnoj emancipaciji Južnih Slavena, ili u dominantnijem njezinom dijelu, nacije se nisu formirale i emancipirale u odnosu na druge Južne Slavene, nego u odnosu na Austrijance, Turke, Talijane… Ili još tačnije, u odnosu na njihove imperije.
Šesta je strofa išla ovako: Od Dunava sve do mora, jedna mis’o, jedan dom, kape, fesi i klobuci, jedna vojska kano grom. A koja je to vojska i što ju čini jednom i udruženom, saznaje se vrlo brzo: Napred složno vojsko pučka, nek’ silnici tresu se, što je nekad bilo naše, bit će opet naše sve!
Josip Smodlaka bio je kulturan, vrlo obrazovan čovjek i dobar političar, koji je u sedam strofa napisao svoj politički program. Nije pretendirao na veliko pjesništvo, niti je imao takvoga dara, ali činjenica da je, uza sve nezgrapnosti – recimo ekavsko napred, bez kojeg ne može, jer bi mu naprijed nanijelo slog viška, umio napisati versifikacijski vrlo urednu pjesmu, omogućila je njezino vrlo jednostavno uglazbljenje, tako da ju je mogao ama baš svatko otpjevati.
Evo i kako je pjesma uglazbljena:
Josip Hatze bio je rođeni Splićanin, deset godina mlađi od imenjaka Smodlake. Otac mu je bio solidno stojeći obrtnik, kulturan čovjek, kojemu nije bio problem svesrdno podržati sina, nakon što je u pučkoj školi i u crkvi otkrivena Josipova iznimna muzikalnost. Dječaku je šesnaest kada na hrvatski tekst piše Missu a cappella, koju će zatim izvoditi zborovi širom Dalmacije. Po završetku gimnazije odlazi u Pesaro, na konzervatorij kod slavnog skladatelja Pietra Mascagnija, gdje završava studij kompozicije. Kao mladom zborovođi stigla mu je narudžba da uglazbi Smodlakin tekst za stranačku himnu Hrvatske demokratske stranke.
Prezrena i zaboravljena pjesma naših jugoslavenskih i socijalističkih mladosti “Padaj silo i nepravdo” melodijski se ne razlikuje od Hatzeova uglazbljenja “Slobodarke”. Moguće nevelike razlike su u ritmu, ali kada bi se danas našli oni koji su u Splitu, u osvit Velikog rata, prkosili austrijskim vlastima pjevajući “Slobodarku”, s onima koji će desetljećima kasnije pjevati “Padaj silo i nepravdo”, vrlo bi se brzo i lako usaglasili. Razlika bi ostala samo u riječima, ali ni one ne bi bile posvađane.
Ali u zbilji će još proći godine prije nego što se dvije pjesme susretnu, ili prije nego što se jedna zatekne u drugoj. Za razliku od prethodnog slučaja, i pjesme “Na Kupresu grob do groba”, koja će zahvaljujući svome potresnom sadržaju biti prihvaćena i posvojena od neprijatelja, koji će je pjevati kao “Na Kordunu grob do groba”, ovaj put će pjesma biti prenesena dalje, u novu inkarnaciju i inkantaciju zahvaljujući svojim autorima, njihovim uvjerenjima i biografijama.
U to ime nastavimo sa životima dva Josipa, Smodlake i Hatzea:
Prije Velikog rata Smodlaka postaje donačelnik grada Splita. Posvađan s bečkim vlastima, po Sarajevskom atentatu biva optužen za veleizdaju i zatvoren. U zatočeništvu je do pred raspad Austro-Ugarske. Čim su ga pustili na slobodu on se politički angažira, općinsko vijeće bira ga za gradonačelnika, ulazi u Središnji odbor Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, te postaje član Zemaljske vlade za Dalmaciju. Vrijeme je to kada Italija po svršetku Velikog rata, nakon 11. studenog 1918, dok se još ne znaju buduće granice novonastajućih država, kreće u zaposjedanje sjeverne Dalmacije, s namjerom da pripoji cijelu Dalmaciju, uključujući i Split. Za to vrijeme traju pregovori oko formiranja zajedničke južnoslavenske kraljevine, a nejaka, desetkovana i izmučena srpska vojska sporo se kreće prema zapadu i Jadranu. Realna je opasnost da Italija, kao sila pobjednica, ugrabi od hrvatskih i slovenskih teritorija što god želi. Srbija je, istina, među pobjednicama, ali njezina pobjeda niti je tako velika, niti je toliko evidentna da poništi poraz preostale dvije sastavnice buduće monarhije.
Tada predsjednik Zemaljske vlade Dalmacije, pravaš Ivo Krstelj i Josip Smodlaka čine očajnički potez: Narodnom vijeću SHS u Zagreb šalju ultimatum, ili će Narodno vijeće u roku od pet dana potpisati sporazum o ujedinjenju sa Srbijom, ili će se Dalmacija sama ujediniti sa Srbijom. A to bi ujedinjenje zapravo bilo prisajedinjenje, kao u slučaju Vojvodine, pa bi Dalmacija praktično postala Srbijom. Krstelj i Smodlaka uspjeli su iznuditi požurnicu, te je 1. prosinca 1918. nastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, čime je formalno otežano i zaustavljeno talijansko zaposjedanje Dalmacije. Ultimatum koji su postavili nije Krstelja i Smodlaku trajno ozloglasio među njihovim sunarodnicima, ali ih je, paradoksalno, marginalizirao u svakoj budućoj hrvatskoj, a onda i srpskoj povjesnici. Događaj je to koji je potrebno zaboraviti, premda bi, da ga nije bilo, Split danas možda bio talijanski grad. Nakon uspostave Kraljevine SHS, Josip Smodlaka odbio je ući u njezinu Vladu. Sudjelovao je na Pariškoj konferenciji, opet spašavao Dalmaciju dok su se crtale buduće granice, da bi u prosincu 1919. dao ostavku na članstvo u jugoslavenskoj delegaciji, jer su mu bila neprihvatljiva nova popuštanja Italiji. Srbima, koji su bili dominantni u određivanju državne politike, kao ni kralju nije bilo pretjerano stalo do Dalmacije i do tih dalekih zemalja na zapadu za koje nikad nisu ni čuli, kakve su iz njihove perspektive bile Istra i Julijska krajina.
Dok je Smodlaka u splitskom zatočeništvu i u visokoj politici, kompozitor njegovih stihova je na albanskoj fronti, gdje vodi rat protiv onih koje smatra svojima, noseći na sebi znakovlje države koju ne smatra svojom. Za to vrijeme u Splitu mu, od španjolske gripe, umire voljena žena Gilda. Da je više nema, saznat će po povratku doma.
Poslije rata Hatze radi kao učitelj glazbe, zborovođa, glazbeni prosvjetitelj, vjerojatno najvažniji u ukupnoj povijesti Splita. Piše zborsku muziku na tekstove Huga Badalića i Vladimira Nazora, a 1932, prema epskoj pripovijesti Luke Botića, piše operu “Adel i Mara”. Motiv Turčina, mladoga trgovca na splitskoj tržnici, koji se smrtno zaljubljuje u domaću djevojku, i krši tabu na obje strane, karakterističan je ne samo u južnoslavenskoj književnosti, nego i u pučkim i urbanim legendama, kako onih, tako i ovih vremena. Jedva da se u međuvremenu nešto promijenilo. Ako i jest, tabu nije više isključivo vjerski, nego je danas i vjerski, i nacionalni. Josip Hatze naravno drži stranu ljubavi, tako što svojim doživljava i Adela i Maru. Praizvedbu njegova je opera doživjela već 1932. u Ljubljani, da bi sljedeće godine bila postavljena i u Zagrebu.
Splitski je skladatelj doživio veliki uspjeh, ali to ga nije navelo da postane dijelom elite. Odmah po izbijanju Drugoga svjetskog rata staje na stranu antifašizma, iako je prevalio šezdesetu priključuje se partizanima, prosinca 1943. sudjeluje na Konferenciji kulturnih i javnih radnika Dalmacije, a zatim s narodnim zbjegom odlazi u El Šat, u Egipat, gdje formira mješoviti zbor, s kojim nastupa po Egiptu i Srednjem Istoku, i stječe slavu među saveznicima. Hatzeov zbor je u El Šatu bio najefikasnija promidžba partizanskog pokreta u Jugoslaviji. U lipnju 1945. vraćaju se u domovinu, a Josip Hatze, koji je tokom rata skladao još i četrdesetak partizanskih pjesama, odvest će ih prije konačnog rasformiranja i na turneju po Dalmaciji. Zadnji nastup imali su u Zagrebu, na četvrtom zasjedanju Zavnoha 24. srpnja 1945.
Šezdeset i šest mu je već godina, bez ikakvih je društvenih ambicija, tek čovjek koji je ispunjavao svoju građansku dužnost i za to ne očekuje nikakvu plaću, pa nastavlja raditi kao zborovođa u Kulturno umjetničkom društvu Jedinstvo. Doživio je samo tu počast da su ga proglasili za doživotnog počasnog predsjednika Jedinstva. Umire 30. siječnja 1959. Začudo, splitska glazbena škola i danas nosi Hatzeovo ime.
Po Josipu Smodlaki vjerojatno se ništa ne zove. Ili možda nije tako? Nakon što se 1919. razočarao u Kraljevinu, već sljedeće godine piše svoj prijedlog ustava, kojim se zalaže da široku samoupravu, kojom bi bio obuzdan centralizam Beograda i bila omogućena unutrašnja nacionalna, vjerska i društvena pluralnost zajednice. Ne bi li ga udaljili i od ustava, i od politike, šalju ga u Vatikan, pa u Berlin i Madrid, na poslaničke položaje. Lojalno služi domovini, sve do uspostave šestojanuarske diktature, kada podnosi definitivnu ostavku. Njemu kao demokratu, narodnjaku i Hrvatu, ali i njemu kao svjesnom Jugoslavenu, diktatura je neprihvatljiv oblik vladavine društvom. Bilo kojim i bilo kakvim društvom.
Sedamdeset i dvije su mu kada 1941. Italija okupira Split. Gradski prefekt Paolo Zerbino, ugledni član Mussolinijeve stranke, kolega pravnik, zove Smodlaku, zajedno sa skupinom splitskih intelektualaca, na sastanak oko suradnje s novom vlašću. Smodlaka mu pismeno odgovara da ne surađuje s okupatorima. Nakon kapitulacije Italije komandanta divizije Bergamo poziva da pruži otpor Nijemcima ili neka oružje preda partizanima. Napunio je sedamdeset i četiri, i mora otići u partizane, jer će ga inače Nijemci ili ustaše ubiti. Vijećnik je na zasjedanjima Avnoja i Zavnoha, povjerenik za vanjske poslove Narodnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, član kontrolne savezničke komisije za Italiju. Glavni je kreator sporazuma Tito – Šubašić, kojim je omogućeno konačno međunarodno priznanje nove Jugoslavije. Zapadni novinari ga rado intervjuiraju, jer govori jasno i razložno. Osim toga, nije komunist. U intervjuima Josipa Smodlake najjasniji su argumenti za konačno raskrinkavanje četničkog pokreta Draže Mihailovića, oko čega saveznici do samog kraja imaju nekih svojih dvojbi. I opet, kao i 1918, Smodlaka štiti Dalmaciju od talijanskih teritorijalnih apetita. Naime, 1945. kao i 1918. Talijani nastupaju kao pripadnici pobjedničke strane. Mussolini je za njih prošlost iz 1943.
U Vladi Tito – Šubašić Josip Smodlaka ministar je bez portfelja. Zanima ga samo jasno razgraničenje s Italijom. Kada je vidio da će se na to još čekati, podnio je zahtjev za konačno umirovljenje. Bilo mu je skoro sedamdeset i sedam.
Umro je 31. svibnja 1956, uz visoke državne počasti, na Klisu, odakle podrijetlo vuku njegovi preci. Zatim je zaboravljen, skrajnut, ostavljen među suputnicima revolucije. Njegov “Partizanski dnevnik” objavio je beogradski Nolit, godine 1972. Iste godine u Zagrebu su tiskani “Zapisi doktora Josipa Smodlake”. Izdana je i poštanska marka s njegovim likom, vrijednosti pedeset para.
Zahvaljujući njemu, takvom kakav je bio, bilo je moguće da stranačka himna povijesno minorne Hrvatske demokratske stranke preraste u jednu od najupečatljivijih revolucionarnih pjesama, koju su pjevali i oni koji pjevati nisu znali. Josip Hatze i njemu je i njima u tome pomogao. Pjesma je narasla na biografijama svojih autora, da bi zatim otišla među pjesme koje se više ne pjevaju. U njenom slučaju gotovo da je izvjesno: zato što više nema onih koji bi je ovakve bili dostojni. Prvi njezin stih našim suvremenicima više ništa ne znači.
