Štefica (Bistrović) Vanjek rođena je 10.10.1953. u Gornjoj Rašenici, po zanimanju odgajatelj predškolske djece, osnovnu školu pohađala je u Grubišnom Polju, srednju u Zagrebu.
Objavila je do sada tri samostalne zbirke poezije „Prozor s pogledom u dušu“, „Stihom ljubim“i „Pratiti leptira“. Pjesme su joj objavljene i u 38 međunarodnih i zajedničkih zbirki. Sudjeluje na mnogim manifestacijama pjesništva diljem zemlje i šire. U pripremi za štampu autorica ima kratke ljubavne priče, dječji roman, ljubavni roman te novu zbirku poezije.
Pogovor
Pjesnici koje sam voljela u mladosti osvajali su me polako. Disala sam njihove stihove, nosila ih sobom kao slatku prtljagu, bestjelesne prijatelje koje osjećam dijelom svoga tkiva, tihe, stalne suputnike. Mnogo su mi dali. Otkrivali su mi stalne vrijednosti i mudrosti života te vremenom istančali osjećaj koji je postao mjerilo ljepote stvaranja.
Oni su krivi što u poeziji suvremenika teško nalazim ono savršenstvo, harmoniju kojom su me očarali negdje na počecima životnog puta. No, uvijek volim pročitati stihove koji idu tragom poezije.
I u tom traganju za novim stihom događa mi se nešto neobično. Ima pjesnika koji vješto barataju riječima, rima im je gotovo savršena, pjesnička slika dotjerana, ali me ne dotaknu, moje srce ne zatreperi, pogled se ne zamagli, a osjećaji ne nahrupe. Osjetim čak nekakvu nelagodu, prazninu i bježim od takve pjesme.
Stih Štefice Vanjek ne mora biti savršen, a ipak u njemu nalazim nešto privlačno, vrijedno, neobično i toplo.
Učini mi se da pratim let leptira. Očara me njegova krhkost, iskreno predavanje životu koji traje koliko i lepet njegovih krila.
Poezija Štefice Vanjek je poput tog leta; duboko iskrena i osjećajna. I nije taj senzibilitet isprazno plakanje žene zbog neuzvraćene ljubavi, nego je to duboka tuga zbog prolaznosti ljepota koje nam život poklanja svakim našim prolaznim trenutkom.
Tuga je to leptira koji pije nektar života dok se nad njim gomilaju crni oblaci nestajanja svega što ima i u čemu egzistira.
/Let leptira/
Danas znam,
cijeli je svijet u nama,
rado bih se natrag vratila
u usku kotlinu mojih livada
da trčeći bosa pratim leptira.
Dirljiva je to poezija. Ispovijedna. Daje mi se punim srcem. I kada bi onaj kritični dio moga uma prosijao stihove Štefice Valjek, u situ bi ostalo izobilje zlatnog grumenja koje može nahraniti dušu.
/Sve je isto, ništa isto nije/
Sve je isto, ništa isto nije.
Mi nismo mi, oni isti mladoliki,
u nama zamrle vatre Ivanjske
utrnuli ih životni vjetrovi
i zalile ih kiše sveprolaznosti.
Volim tu poeziju jer je mogu osjetiti. Ispunjava potrebu duše za tugom i smijehom, ona nije imitacija života. Ona je život koji pjesnička duša daruje svima koji u poeziji još traže iskreni, neglumljeni senzibilitet.
Prof. Marija Juračić
Grofica sam
Kažu mi da grofica sam
oni što stablo porodično slažu,
da žilama mojim plava krv teče,
ja znam samo da obični su mi dani
da sanjarim ljubav svako veče.
Grofica sam bez imetka,
iznošenog sivog haljetka
bez zamka i slugu,
što još vjeruje u prolaz kroz dugu.
Grofica bez gizdavoga grofa
kočija ,ljetnikovca i ljubavnika.
Ja ,grofica jesam ,ali ne po krvi
već života svoga koji srećom vrvi,
imetak mi prostranstvo neba,
sluge mi zvijezde što stihom me skuže,
zamak mi pjesme sjetne
u čije kule se spretno skrivam
i tako desetljećima zanesena bivam.
Kočije raskošne moje su uspomene
u kojima moje misli jezde
i kao lastavice pod srcem se gnijezde.
Grofica ako jesam,ja ljubim iz ljubavi
obično, prostodušno kako srce slaže
ne grofovski lažno kako drugi kaže.
Grofica jesam ,ali života svoga
i ne tražim roda grofovskoga.
Dug
Znaš li da si mi dužan
nježnostima nadoknaditi
one turobne trenutke čekanja
kad misli su se sjetom množile
dok su ruke bezuspješno u džepovima
snažno stezale prazninu.
Dužan si mi osmijehe
za svaku boru strepnje i tuge
dok su te daljinama vjetrovi tražili
a ja te u zaborave pokušavala smjestiti.
Duguješ mi poglede
na nepreglednu cestu
kojom ruku pod ruku nestajemo
u samo nama vidljive daljine
gdje će srce strasno otkucaje brojati
i naše daljine u jedan obzor spajati.
Duguješ mi ,
duguješ nenadoknadivo mnogo,
nadoknaditi cijeli jedan život
bez tebe uzaludom potraćen.
Imamo li vremena?
Pitam se
za odraditi sve te dugove.
Hoću li znati
Hoće li netko znan
zamijetiti moju sjenu
među stihove zametenu
kada me zaborav nečujno
sa poljana života odnese
i misli univerzumom raznese.
Hoće li netko neznan
moju zaboravljenu knjigu života
otvarati i nova poglavlja u njoj zapisati
tamo gdje listovi će prazni ostati
što ih je tuga prazninom punila.
Hoće li netko radoznao
sasvim novu povijest
u vremeplov vremena
o zanesenjaku jednom zapisati
i olovkom sreće nove uspomene risati.
Hoće li netko zaljubljen
vrijeme bespoštedne ljubavi
mojim ljubavnim stihom sladiti
ili će srce u tuzi utapati
i samo sjetu dan za danom vaditi.
Hoću li tada zaboravljena
kao prah prirode očutiti i znati
da će neki zaboravljen romantik
čitajući me udahnuti mi dušu
i neku novu dimenziju životu mi dati.
Jahači sreće
Još tvog je nemira
u mojim zamršenim vlasima
što su ih tvoji prsti zapleli
onda kada je svijet počinjao biti
čarobno stvarniji,postojaniji.
Još trag je tvoga poljupca
na mojim usahlim usnama
kao kolotečine kočija utisnute
u prašinu do prvih vjetrova.
Ne ,nismo mi vojnici nebeski
što ratove zvjezdane vode,
mi smo samo obični jahači sreće
koji prostranstvima Edena šetaju
u posuđenim haljama srca,
i imperije mladosti sanjaju.
Još mojih je strepnji
zapletenih u mreže misli
da starost će potrošiti
i ono malo uzleta do zvijezda
što u nama ljubav je pohranila.
Marmelada
Izvoru moje radosti
morati ćeš mi oprostiti
što ću te ponovo rastužiti,
i tvoje neostvarene želje
oceanima tuge će ploviti.
Možda se jednom zaustave
snažne bure nemira
tada ljubav ću ti moći darivati
u toplim uvalama zagrljaja.
Dani tuge i beznađa
poligoni za sreću će postati
u kojima ćemo kao jedno opstati.
Oprosti ovoj želji što se rađa
pa putuje oprezno,sneno
do tebe u prostranstvima samoće,
možda bi ipak trebala
putem kroz trnje do tebe
mada zabranjeno si voće,
voće je najslađe
mladost to znade
kada se potajice noću krade,
i starost voli voće
ali ga noću više ne krade,
od uspomena srcu pravi marmelade.
Pratiti leptira
U mladosti davnoj,
dolina mojih livada
bila je pretijesna i premala
za ispuniti sve želje i nadanja.
Tamo daleko iza horizonta
u koji sam čeznutljivo
dan za danom misli slala,
krio se ogroman svijet
mogućnosti i nepoznanica.
Preskočila sam ograde
uske kotline i međe livada,
upoznala svijet nepoznanica,
bez cvjetnog mirisa koji opija
i nema lakog leta leptira.
Danas znam,
cijeli je svijet u nama,
rado bi se natrag vratila
u usku kotlinu mojih livada
da trčeći bosa pratim leptira.
Usnuo Papuk
Gle,usnuo Papuk
miluju ga zvijezde,
ko paperjem meko
dok po nebu jezde.
Svjetla sela u daljini
putokaz snovima daju,
mjesec na nebu visoko
samo psi u tišini laju.
Umorne moje su oči,
sanak na vjeđe pada
slike djetinjstva naviru
nestao žamor velegrada.
