Aleksi Šantiću
Božanskog pera, misli i stasa
Iz ledne Neretve Orfej stasao.
Bronzanom oku, usni bez glasa
Golub na dlanu čuj isklesao.
Aleksa dragi, stojiš ponosan!
Pjesniče pojem proslavi Mostar.
S Ćorovićem, Šolom i Dučićem
Zoru si osnovao, kulture nektar.
U Guslama sijela bjehu čuvena
A Bjelušine na stih još mirišu
U behar ga utka dušom od nevena
Da o ljubavi proljeća pišu.
Tvoje su verse poziv svoj braći:
Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba…
Vječna Emina, kô ikona će taći
A Ti Anku voliš, ljubav Ti treba.
Pretprazničko veče, opjeva dane
Kuće puste, strnjike pečatiš srcem.
Predbožična pjesma vida Ti rane.
Pjesniče zlatnim pis’o si percem!
Južnjačkog derta i milja nebnog
Stih je Tvoj ljubav, pjeva i svira
Duši je let i postanje vječnog.
Osjećanjem Tvoj poj tetovira!
Umro naš Pjesnik! Mostarci suzni
Zbijeni u koloni, ruku sklopljenih
Ispratili su Te na počinak vječni.
S Olimpa odjekuje Tvoj nježni stih!