Aprilsko predvečerje nježno ljubi pupoljke razbeharalih grana trešanja i slika sjenkama na kamenim pločama djeliće murala. Tihim zamišljenim korakom idem na skrovito mjesto na obali, u moju oazu za snove i pisanje, u mir misli i odluka koje mi noć, kamen i Neretva osvijetle. Spuštam se niz kamenitu nizbrdicu koju su blage zime, južni vjetrovi i ljetne vreline izvajale. Miris prvih ljubičica osvaja, izviruju iz parčića trave koja buja između pukotina kamena. Pažljivo gazim da ne povrijedim ljubičice. Radujem se samovanju u zagrljaju zvijezda uz pjesmu rijeke.
Na prilazu mom skrovitom mjestu na obali zastanem. Nepoznati čovjek sjedi na kamenu ‒ na mom kamenu. Gledam ga. Koliko je trajao pogled ne znam. Ustaje i prilazi mi ‒ blag, nasmiješen i ćuti. Sudariše nam se pogledi. Sudariše nam se svjetovi. Drhtim. Munja u moju tišinu bljesnu, razbi mi zamišljene misli. Grlo mi je suvo.
‒ Zdravo ‒ tihim glasom uspjeh reći blagom osmjehu i zvjezdanim očima.
Stisak ruke snažan i topao ne popušta. Ne bježim. Ne bojim se.
‒ Sjedite da razgovaramo, molim vas ‒ gleda me dugo, toplo se osmjehujući.
Iskre iz tamnih očiju pale mi grlo a ruke drhte. Misao je zastala zbunjena. Omađijana sam! Behar miriše radosno. Jugunasta Neretva noć ozeleni. Oči u oči ‒ na moje lice zalutaše topli dlanovi. Bude mi nemire srca i puti.Tonem u narandžastu dugu koja nebo i zemlju spaja. Blješti aprilska noć.
‒ Znam sve o tebi. Čekao sam te ‒ tamne oči me piju.
‒ O meni ni ja ne znam sve ‒ ispucalim glasom govorim istinu koja mi zadrhta u srcu.
Umiri se, umiri ruke, umiri njedra – vrišti glas u meni dok ugljene oči traže dubine moje a grabljive ruke miluju nemire. U nepoznatim očima, u snažnim rukama moja tišina diše. Prepuštam se bujici, neka me nosi!
‒ Dođi ‒ kuda ne znam, ali idem.
Idem do kraja beskraja u sve ponore blistavih nemira. Idem do sjaja zvijezda ‒ do vječnog sjećanja. U spletu naših dodira spoznah sebe sklupčanu u dnu duše.
Neretva u nama se meškolji i huči, blista u svim duginim bojama. Teče i plavi nas drhtava rijeka dok laste želje lete na istok, a ruke u jedro duše utiskuju vječnu simfoniju sjećanja.
Ljubav kao udar groma postoji ‒ želim da ovo blaženstvo nikada ne prestane, a znam da ne smije trajati. Opčinjena sam zlatom u očima, suncem u osmijehu, vrelinom južnjačke krvi, razgranalim rukama i mojom željom; ja ledena ‒ kažu! Nisam!
‒ Ostani sa mnom ‒ tamne oči uranjaju u moje.
‒ Ne mogu. Oprosti. Naše vrijeme je zakasnilo ‒ suza iz tamnog oka prati moju suzu vjekovima.
Spoznah da ljubav postoji. Upoznah je u procjepu vremena.
Da li uvijek boli…?! Da li uvijek boli …?!
