MAĐIONIČAR
Bio je slavan. Naročito je njegova tačka s pudlicama bila omiljena. Onda je došlo do promjena u društvu. Iluzionisti se više nisu tražili. Njih su zamjenili političari koji su izvodili trikove sa glasačkim kutijama, dešavanjem naroda, nestancima objekata i ljudi i slično. Oni su raspolagali sa mnogo boljim rekvizitima: masovnim medijima, narodom i oružjem s kojima njegov šešir, čarobni štapić i kutijice nisu mogli da se mjere. Nije ih volio. Ne radi što je zbog njih izgubio posao već zato što su bili neprofesionalni. Pomoću trikova, koji su samo njima bili poznati uspijevalo bi im da učine da nestane banka, auto-put, ili dio zemlje, a ništa ne bi poslije vraćali natrag kao što to nalaže profesionalna etika. Nije bilo situacije iz koje se političari ne bi mogli izvući. Kad im više ništa nije polazilo za rukom poveli bi rat. I sve su radili u ime naroda. Jedino su se bogatili u svoje.
On ništa drugo nije umio da radi osim da izvodi trikove. Kad je potrošio skromnu ušteđevinu počeo je da ide u narodnu kuhinju. Teško se odlučio na taj ponižavajući korak jer je čitav život živio pošteno od vlastitog rada. Tamo bi dobio jedan obrok koji bi podijelo sa pudlicama, koje su mu bile jedino društvo. Jednog dana dok je stajao u redu obrati mu se mlađi čovjek bez noge, s ordenjem na kaputu:
– Vi ste mađioničar Panini, zar ne? Šta vi radite ovdje, zaboga?
– Ne, nisam! Pomiješali ste me s nekim – reče on pocrvenjevši.
– Je l’ mogu da se fotografišem s vama? – upita ljubazno mladić.
– Izvinite, nemam vremena! – odgovori on i žurnim koracima napusti kuhinju.
Rješio je da više ne ide na kazan. Volio je svoju zemlju iznad svega i nije želio da u stranim novinama izađe članak o tome kako u njegovoj otadžbini veliki umjetnici gladuju.
U kući više nije bilo ničega za jesti. A stomak se nije dao zavarati. Ostale su mu jedino pudlice.
Teško se rastao od njih, ali nije imao drugog izbora. Dobio je mnogo manje nego što su vrijedile. Uzalud je objašnjavao kupcu da to nisu obični psi. Da oni umiju da plešu, računaju, igraju domine i još razne druge stvari. Tu noć je plakao i proklinjao političare.
Nakon par sedmica potrošio je sve što je dobio za njih. Sad više nije bio samo usamljen već i gladan. Razmišljao je kako da se izvuče iz te situacije. I onda mu je pala na um spasonosna ideja. Stao je pred ogledalo i počeo se hipnotisati:
– Ti ludiš, ti ludiš, sve si luđi i luđi…
I poludio je. Osjećao se kao da mu je pao ogroman teret sa srca i počeo je da se smije grohotom. Nakon što se sat i po vremena smijao komšije su pozvale hitnu pomoć. Smjestili su ga u bolnicu za mentalno oboljele. Tu je dobijao tri obroka dnevno i imao puno prijatelja od kojih su mnogi bili poznati ljudi. Ponekad bi izveo neki trik za pacijente i osoblje. Bolesnicima se naročito sviđala numera: “oslobađanje iz luđačke košulje”. To ga je ponovo učinilo slavnim, doduše samo na njegovom odjeljenju, ali on je bio zadovoljan s tim.
