Odvajkada ljudi pokušavaju nači način koji bi im omogućio efikasno ostvarenje njihovih potreba, želja, zaštitu integriteta, ličnosti, a da pri tome ne narušavaju međusobne odnose. Naravno uvijek je bilo i onih kojima ti odnosi i nisu bili pretjerano važni, a zadovoljavanje njihove potrebe, želje i nametanje svojih pogleda na svijet je postavljano kao prioritet. U ostvarenju ovoga nisu se libili da primjene puku silu, mada su ta sredstva ponekad suptilnija i teže prepoznatljiva. I baš ta potreba da se odbrani, da se sačuva vlastiti integritet, da se zadovolje želje i potrebe, da se odbije zahtjev i pored pritiska, a da pri tome ne udari “sila na silu“, da se ne razruše međusobni odnosi je otvorilo prostor za jedan novi komunikacioni stil – asertivnost.
A za asertivnost kažu da je prosocijalna agresivnost, u kojoj naš zahtjev, naš odgovor se tiče ponašanja drugog, a ne našeg doživljaja njega u njegovoj ukupnosti, njegovoj ličnosti. “Agresivnost“ je zato što se zalažemo za sebe, tražimo, odbijamo ali je prosocijalna jer ne idemo na omalovažavanje, diskreditovanje drugog kao osobe. Imamo pravo da tražimo, da odbijemo, imamo pravo na sopstvenu logiku, imamo pravo da se ne dopadnemo …..
Naravno, promjena obrasca ponašanja traži i najčešće prvo promjenu naših uvjerenja koji se tiču doživljavanja sebe, drugog, svijeta koji nas okružuje, a ovi procesi se kroz treninge asertivnosti i primjenu naučenog isprepliću. I što više primjenjujemo, više se kuražim i više pomjeramo granice, a ponekada se desi da odemo u drugu krajnost, da se konfontiramo na sve i svašta, da nametnemo sebi obavezu da ‘’moramo biti asertivni’ u svim mogućim situacijama. A život kao život malo, po malo, nas demantuje, pa ‘’biti asertivan’’ uvijek u svim mogućim situacijama i po svaku cijenu postaje breme koje umjesto da nam olakša problematične situacije, počinje da ih usložnjava.
I zato uvijek svojim polaznicima treninga ukazujem na po meni zlatno pravilo asertivnosti ‘’ne uvijek, i ne po svaku cijenu’’ ili kako bi naš narod rekao ‘’biraj svoje bitke’’. Dobro je da usvojimo novi obrazac ponašanja, da proširimo svoj repertoar vještina što će nas svakako u većem broju socijalnih situacija učiniti kompetetnijim, ali nametati sebi obavezu da u svakoj mogućoj situaciji insistiramo na njoj je još jedna od “tiranija moranja“. Asertivnost nije svemoguća, nije čaroban štapić za razrešenje, poboljšanje svih životnih situacija, siguran garant da ćemo ostvariti ono što želimo i da ćemo sačuvati sve odnose. To nije, nije svemoguća ali povećava vjerovatnoću da ćemo dobiti ono što želimo jer nam niko ne može čitati misli, povećava vjerovatnoću da ćemo manje raditi stvari koje ne želimo jer smatramo se ‘’obaveznim’’ da ih radimo, povećava vjerovatnoću da ćemo očuvati neke odnose i pored nesporazuma, konflikata koje imamo, da ćemo biti zadovoljniji. Povećava vjerovatnoću ali ne u svim situacijama i ne sa svim ljudima. Birajmo svoje bitke, procjenjujmo situacije, opcije. Sasvim ok je nekada ne odreagovati na neke stvari koje nas direktno ne ugrožavaju, koje nisu direktno upućene na nas ili nam nisu posebno važne, kao što je ponekad ok se čvršće založiti za sebe, inistirati. Važno je birati situacije, da naša reakcija, naš odgovor bude stvar našeg izbora, a ne moranja.
I zato asertivnost –da, ali ‘’ne uvijek i ne po svaku cijenu’’.
