Uvijek kada počinjem da pišem novi tekst najteže mi pada naslov koji priči dajem. Kao da me taj naslov omeđava, kao da je u njemu sadržana sva mudrost priče. I taj doživljaj važnosti koji naslov ima za mene me koči, blokira, reže krila spontanosti i kreativnosti. Blokada me popusti, kada sama sebi dam dozvolu da naslov promijenim, prilagodim, kada si kažem da neće propasti svijet i ako naslovom promašim smisao. “Nije to baš toliko važno, kao što ti misliš“ kažem sebi …. i tekst krene.
Sjetite se situacija kada ste se blokirali, kada ste se tresli, ruke znojile, kada ste postajali nespretni, nezgrapni, kada ste se spetljali iako ste znali, iako ste se spremili, kada vi niste bili vi, onako spontani i razigrani, a željeli ste dati sve od sebe, željeli ste da briljirate, željeli da se pokažete. Možete li naći šta je zajedničko tim situacijama? Koliko su vam bile važne? Šta su vam značile?
I sada iz ove perspektive, koliko su stvarno bile važne? Šta se desilo ako ste “podbacili“, ako se niste prikazali u “pravom“ svjetlu i niste dali ono najbolje od sebe?
Preživjeli ste? Naravno da jeste inače ne bi čitali ove redove.
Srušio se svijet? Hm, da li je?
Propali ste? Odbacili su vas? Svi su ukazivali prstom na vas? Smijali se ? I? Šta se desilo? Ništa. Bilo je neprijatnosti? Jeste, ali ima li života bez neprijatnosti? Nešto ste naučili? Jeste. Odlično, jer svako novo iskustvo je životno bogastvo što nas čini unapređenijom verzijom nas.
Šta nas je stvarno sputavalo, blokiralo? Situacija ili nešto drugo? Čini mi se nešto drugo, zar ne? A to drugo je značaj koji pridajemo toj situaciji. I što nam je situacija važnija, što je više predstavljamo “biti ili ne biti“ utoliko je vjerovatnoća da izgubimo spontanost, da se blokiramo, veća. Ok, sasvim je prirodno da osjećamo nelagodu u situacijama koje su nam važne, u kojima se želimo predstaviti u najboljem mogućem svjetlu. I upravo ta nelagoda nas motiviše da se pripremamo bolje, ali ako te situacije doživljavamo kao “biti ili ne biti“, “na život ili smrt“ ta nelagoda više nam nije prijatelj već postaje neprijatelj.
Razmislite, koliko je tada vaš doživljaj situacije bio realan? Koliko je stvarno situacija koje nisu popravljive? Koliko je stvarno situacija “biti ili ne biti“, “na život ili smrt“? Da li nam je možda neuspjeh na nečemu, otvorio nove perspektive i usmjerio nas na nove stvari?
Razmislite ….i sledeći put kada se nađete u važnim situacijama … šta možete reći sebi …
“Jeste, trenutno mi je važno i volio bih da uspijem, ali i ako ne uspijem nije kraj svijeta, preživjeću…život ide dalje… a moj mi svakodnevno otvara nove opcije i pruža nove izazove… hajd’ da vidim šta me dalje čeka“
Hm, čini mi se da se lakše diše …jer jeste važno ali da li baš toliko koliko mi trenutno vjerujemo…
