Htjeli mi to da priznamo ili ne, ali društvene mreže okupiraju značajni dio našeg vremena. Fejsbuk, Tviter, Instagram, LinkedIn i još poneka meni manje poznata mreža postale su dio naših života. Svaka od njih ima neku svoju čar. Fejsbuk (meni omiljeni) pruža mogućnost za prikazivanje cjelovitije životne priče (često samo njene vedrije strane) kroz tekst, fotku, interesovanja, sadržaje koje pratimo, dijelimo, stav, Tviter je konkretniji i tu je da se da komentar, iskaže jasno stav, mišljenje, Instragram da fotkom prikažemo naš svijet, a LinkedIn je mjesto pokazivanja naše druge, one poslovne strane. I ma koliko one bile različite ili slične po tome šta kroz njih prezentujemo, jedno im je zajedničko –like ili sviđa mi se, bilo da je pokazano palcem gore, napisano ili prikazano srcem.
A mi, ljudi, smo socijalna bića, imamo biološku tendenciju da se povezujemo, što nam i popularnost ovih mreža pokazuje. Imamo zajedničku želju da se pokažemo, da budemo primjećeni, da nas prihvate, što ove mreže pružaju.
Razumljiva je ta naša želja za povezivanjem i prihvatanjem jer smo od rođenja usmjereni prema drugima, jer bez kontakta sa njima ne bi mogli da odrastemo i preživimo. Povezanost je utkana u svaki damar našeg tijela, duše, a njene niti prožimaju i naš sadašnji svijet.
Biti u kontaktu, biti prepoznat, biti prihvaćen, biti priznat je svakodnevna težnja koje smo više ili manje svjesni, koju više ili manje priznajemo, prihvatamo. Razmišljanjem i delanjem po principu ‘’Mogu ja to sam(a)’’. ‘’Ma, šta će mi bilo ko’’, ‘’Ne treba meni niko’’ …posebno u situacijama kada nam objektivno trebamo pomoć, podršku, društvo …. otuđujemo od sebe tu svoju želju. Doživljavamo je kao signal naše slabosti, dokaz naše neadekvatnosti. Skrivamo iza svoje odraslosti, samostalnosti, nezavisnosti, snage, našu osjetljivost na odbijanje, na nepotvrđivanje. Na jedan način štitimo se.
I možemo mi sami, mnogo toga možemo, sigurnije je to ‘’u se i u svoje kljuse’’ nego pružiti ruku drugom, tražiti od njih ono što nam je potrebno pa makar to bio samo kontakt, izložiti se njihovoj odluci da prihvate ili ne prihvate… Jeste sigurnije, ali je praznije, mnogo praznije.
A društvene mreže pružaju djelimično tu sigurnost, da smo u kontaktu, povezani, a da nismo potpuno izloženi. Možemo da posmatramo, pratimo ali da ne sudjelujemo. Možemo da se pokazujemo na način i u mjeri kojoj želimo. Da potvrdimo svoje talente, pokažemo svoja postignuća, stavove, sebe. Možemo i da se predomislimo i uklonimo trag svog promišljanja, fotku koja nam se ne sviđa. Možemo da udaljimo osobu koja nam smeta, uklonimo komentar koji nam smeta. Možemo da nestanemo. Mnogo toga možemo što u realnom životu izbjegavamo, što najčešće ne radimo …
Svaki lajk koji dobijemo je znak prepoznavanja, prihvatanja, potvrde onog što predstavljamo, onog kako se pokazujemo, onog čemu težimo. Svaki lajk je podstrek za dalje. Motiviše da istrajemo, usmjerava ka nečem novom, ka boljem upoznavanju drugoga. Upoznajemo ljude, družimo se, flertujemo, povjeravamo se, otvaramo … Svaki lajk koji damo je klik bliže onome kome lajkujemo. Svaki komentar koji dajemo i koji dobijamo je nova nit’ koja nas veže. I nismo sami, čak kada i fizički jesmo. … Mi nismo sami, povezani smo, bezbjedni iza monitora, telefona iz udubnosti naše fotelje, kauča, stolice …. sa mogućnošću da odemo kada poželimo.
‘’Život u svijetu lajka’’ prija, oslobađa, jača ali nijedan lajk ne može da nadomjesti sjaj u oku, prste u kosi, dodir, zagrljaj, pokret, smijeh, mimiku, gest, manifestaciju emocije … Može da nas uvede u kontakt, može da nam pomogne dok se upoznajemo ali ne može da zamijeni istinsku vezu dvoje ljudi, odnos u svom njegovom spektru. Istinski biti sa drugim znači doživjeti ga u njegovom totalitetu, upoznati ga sa različitih strana, u različitim situacijama … biti tu za njega, sa njim, a to društvene mreže ne pružaju ma koliko god se tehnologija usavršavala, to se može samo kroz direktan kontakt …
‘’Život u svijetu lajka‘’ nudi predstavljanje, upoznavanje, razotkrivanje na način i u mjeri kojoj želimo … ali ne nudi lepršavost, zajednički doživljaj trenutka koji realan život donosi, trenutke kada riječi nisu potrebne, kada je dovoljno biti prisutan, tu na dohvat ruke ….
I zato nije problem da s vremena na vrijeme ‘’živimo u svijetu lajka’’ ali je šteta ako taj svijet postane naš glavni svijet, svijet u kojem se krećemo, koji njegujemo, koji okupira većinu našeg vremena na uštrb ljudi i svijeta oko, pored nas……Šteta je i zaista šteta, da zarad vlastite udobnosti gubimo tanane, oku nevidljive,uhu nečujne, niti ljudskog odnosa, one koje život čine posebnim.
Stoga, zastanimo, podignimo glave, okrenimo se, pogledajmo, osjetimo, prepustimo se … ovaj naš svijet vrijedan je rizika koje razotkrivanje nosi … zbog sveukupnosti trenutaka koje sa sobom donosi ….
