Većina nas ima nekoga do čijeg nam je mišljenja stalo, nekoga ko je nama važan autoritet (roditelj, učitelj, mentor, prijatelj …), ali od koga u odnosu ne dobijamo ono što želimo. A želimo da nas pohvali, prihvati, da nas vidi u našoj cjelovitosti, da primijeti tu vrijednu stranu koju imamo, da primjeti naša dostignuća, postignuća, da primjeti ono što smo vremenom postali… I čini nam se da što smo postigli, što smo uradili nije potpuno, kao da nedostaje važan dio našeg životnog mozaika da bi bili zadovoljni.
Jednog dana umorimo se od očekivanja za priznanjem, odustanemo od dokazivanja, pokazivanja, traženja … promijenimo ponašanje, okrenemo se drugim ljudima. I tada kao iskru primijetimo promjenu, interesovanje za nas, ono šta činimo, radimo … Obradujemo se … evo ga priznanja, prihvatanja koje želimo …napokon se promijenio … i vratimo se na staro … našem ranijem ponašanju …
A tada iskra se gasi …. nestaje interesovanje, priznanje … Razočarano shvatimo ništa se nije promijenilo, ostao/la je isti/a, zaboravljajući da je ipak nešto bilo drugačije kada se kratka promjena dogodila … Bilo je drugačije naše ponašanje.
I zaista ne možemo očekivati promjenu, ako se isto ponašamo. Međutim, ponekada i promjena našeg ponašanja ne dovede do promjene…. I šta tada? Prihvatiti, sa tugom prihvatiti … krenuti dalje … jer svijet je pun ljudi koji će nas doživljeti u našoj cjelovitosti i koji nam mogu pružiti ono što želimo.