Vjerovatno ste u poslednje vrijeme tu i tamo čuli da se spominje asertivnost, posebno kada se govori o međuljudskim odnosima. Riječ se odomaćila u svakodnevnom govoru, a asertivnost se nudi kao spasonosna opcija u rješavanju većine problema u komunikaciji. No, stvarno da li ta magična asertivnost omogućava prevazilaženje komunikacijskih problema i samim tim ostvarenje naših želja bez narušavanja odnosa sa drugim ljudima? U stvari, šta to bješe asertivnost?
Pa da počnem, onako školski…..Pojam asertivnosti je jedan od pojmova iz engleskog govornog područja koji nemaju adekvatan ekvivalent u našem jeziku, te se prevode minimalno jednom rečenicom, a ponekad i čitavim pasusom. Osnova je glagol ’’to assert’’ koji u prevodu znači: izjaviti, iznijeti (mišljenje), braniti i pridjev ’’assertive’’ sa značenjem -uporan, samosvjestan, samopouzdan. Kada se navedeno spoji asertivnost bi u slobodnom prevodu bila samopouzdano, samosvjesno, samopotvrđujuće, suprostavljajuće, socijalno adekvatno ponašanje.
Ok, kažete vi ali šta to stvarno znači?
Svi smi čuli (i ne samo čuli) za agresivnost i pasivnost kao oblike socijalnog ponašanja. E, pa asertivnost je takođe oblik socijalnog ponašanja. Ona je, prvenstveno, naučeno ponašanje sa začecima u drugoj godini života kada dijete uči da kaže ’’ne’’. S obzirom da se ovo dječije ponašanje najčešće ne ohrabruje niti potkrepljuje od strane odraslih (sjetite se ljutitih izjava roditelja ’’ti ćeš meni reći ne’’, ’’šuti’’ ili batina zbog ’’ne’’ i sl.), ono se najčešće gubi tokom odrastanja. Ipak kada odrastemo životne okolnosti nam ukazuju na potrebu usvajanja novog oblika socijalnog ponašanja jer ostala dva ne mogu da adekvatno odgovore na postojeće socijalne zahtjeve, a da pri tome ne naruše postojeće odnose sa drugima i sačuvaju nam integritet. Ova neadekvatnost negativno utiče na kvalitet življenja, što se manifestuje latentno prisutnim osjećanjem nezadovoljstva i nesigurnosti u ophođenju prema drugima. I zato se asertivno ponašanje najčešće naknadno uči jer predstavlja ’’kariku koja nedostaje’’ u postojećem dijapazonu socijalnih ponašanja.
Sa druge strane polazeći od činjenice da su sva tri oblika socijalnog ponašanja (agresivnost, pasivnost i asertivnost) prirodna (nijedno od njih nije ’’a priori’’ pozitivno ili negativno), poznavanje svih oblika ponašanja je neophodno jer iako većina ljudi ima tendenciju ka jednom stilu ponašanja, u kontekstu životne situacije potrebno je težiti onome koje je najkonstruktivnije za osobu u datom trenutku.
No, da se vratimo specifičnostima asertivnosti.
Rekoh da je asertivnost kao i agresivnost i pasivnost oblik socijalnog ponašanja. Ako socijalno ponašanje posmatramo kao kontinuum, asertivnost se nalazi na sredini tog kontinuuma čije su krajnje tačke agresivnost i pasivnost. Stoga, asertivnost u sebe uključuje pozitivne aspekte agresivnosti i pasivnosti (a isključuje negativne). Kao i agresivnost sadrži pozitivnu vrijednosnu poziciju prema sebi (vrednovanje sebe, poštovanje svojih želja, potreba, zahtjeva i aktivan odnos prema njihovom zadovoljavanju), a sa pasivnosti joj je zajednička pozitivna vrijednosna pozicija prema drugima (vrednovanje drugih ljudi i poštovanje njihovih želja, potreba, zahtjeva). Kraće rečeno, uključuje u sebe dvije vrste poštovanja: samopoštovanje i poštovanje drugih. Kada imamo ovakve početne pozicije onda u ophođenju (komunikaciji) prioritet nije postizanje prednosti u odnosu na druge, ostvarenje cilja po svaku cijenu već razvijanje zdravog interpesonalnog odnosa sa međusobnim poštovanjem i uvažavanjem. Iz ovih razloga osoba sa asertivnim ponašanjem može jasno i direktno da iskomunicira odnosno da izrazi svoje želje, zahtjeve, da se zalaže za svoje interese a da pri tome ne ugrožava drugog i njegova prava.
Kako je ovo moguće? Zar jedno ne isključuje drugo?
Ne isključuje, uz uslov da jasno razlikujemo osobu od njenog ponašanja, zahtjeva, želje, potrebe. Mi jesmo vrijedne osobe koje se ponekad loše ponašaju, imaju (ne)prihvatljive želje, zahtjeve za druge ili zahtjeve koji se ’’sudaraju’’ sa zahtjevima drugih. Ovu vrijednost imamo svi kao ljudska bića, a donosimo je rođenjem. Nije uslovljena, niti se zaslužuje te smo iz ovog razloga kao osobe UVIJEK VRIJEDNI pa i onda kada se naši zahtjevi, želje ne prihvataju i odbijaju.
Primjenjujući ovaj princip mi možemo postaviti vlastiti zahtjev, izraziti želju ali i odbiti tuđi zahtjev, želju, a da pri tome uvažavamo i poštujemo ličnost druge osobe.
Naravno da bi se navedeno postiglo neophodna je primjena određenih komunikacionih tehnika o kojima ćemo nešto više govoriti drugom prilikom.
