Od septembra 2015.godine se bavim, rekreativno, trčanjem. Krenula sam onako skromno, bojažljivo sa željom da istrčim 5 kilometara … tamo nekada. I tih 5 kilometara mi se tada činilo veliko i poprilično nedostižno. Sjećam se zadovoljstva, sreće nakon svakog treninga i istrčanih par stotina metara, kilometra. Ponosnog uživanja u upali mišića koja me je podsjećala na uloženi napor, na osvojene metre i po koji kilometar. I onda napokon, nakon mjesec i po treniranja, dođe dan trke. Apatin -5 km, trka zadovoljstva. Polumaratonce sam tada gledala kao polubožanstva. Hej, ljudi trče 21,1 km, to je za mene kao od Zemlje pa do Mjeseca i nazad. Šta su drugo nego polubogovi?
I istrčah tada, tu peticu, svoju prvu peticu, dobih svoju prvu medalju. A ljudi moji sreće, pa još sam i poslednjih par metara šprintala, pretekla neke ljude. Ajme mene, ma niko nije kao ja. Tu već uočih kod sebe malo zrnce takmičarskog duha.
Ostvarila sam cilj i šta sada? Ma, naravno nastavljam dalje. Za koju kilometražu ću sada da treniram? 7km? 10 km? Mnogo 10. Može 10. I onda čuh da dvije koleginice iz tima koje su počele sa mnom da treniraju i koje su bile sporije od mene na trci da žele da se pripremaju za polumaraton. Hej, polumaraton! Pa kada mogu one, mogu i ja. E, ovdje je ono moje zrnce takmičarskog duha već poraslo na grudvu.
Počeše treninzi za polumaraton. Svaki osvojeni kilometar na treningu … ponos. Svaka istrčana “dužina“ – znate to je onih 12, 14, 16 km … sreća. Upale mišića su redovna pojava, skoro da sam zaboravila kako je to kada ništa ne boli. I tako mjesecima, tačnije 4,5 mjeseca.
Dođe taj dan prve polumaratonske trke –Palić. Noć prije nisam spavala, iako sam legla ranije ali uzbuđenje … Sutra je taj dan ….“dan D“. Prvi polumaraton…sutra u ovo doba … razmišljala sam…ništa više neće biti isto … Da li ja to mogu? Naravno da mogu …Ispoštovala sam sve treninge….moguuuuu…
Iiiiiiiiiiiiiiiiiiii istrčan prvi polumaraton. Doduše ne onako kako sam planirala. Kriza na 17 km, kako su iskusni polumratonci najavili. Malo trčanja, malo hodanja poslednja 4 kilometra, muke Tantalove … Utrčala sam nekako u cilj … ruku pod ruku sa drugaricom iz tima, koja je bila uz mene poslednje metre. A onda mučnina …teška mučnina ….nisam to baš ovako zamišljala … nisam…. Gdje sreća, gdje euforija? …. I onda torta, divna snikers torta …. 2 komada. Vratila me je “u život“ i čini mi se da ljepšu tortu u svom životu nisam jela. Ako se ikada vratim na palićki polumaraton biće zbog te torte.
Postignut cilj, istrčan polumaraton, čestitke … a ja, ja ne osjećam sreću. Hodala sam, bilo mi je muka … nisam to tako zamišljala, očekivala sam podignute ruke, lakoću koraka, svježinu ….Zaboravila sam da sam ostvarila cilj, završila trku, dobila medalju, to se gleda….zaboravila…prekrila talasom nezadovoljstva zbog tegoba koje sam osjećala, nerealnih očekivanja ….Trebalo mi je par dana da prihvatim … Hej, ja sam polumaratonac! POLUMARATONAC! To se gleda. Sjećaš li se onih polubožanstava iz tvojih prvih trkačkih dana? …I onda nešto kao sreća …kažem kao jer nešto nedostaje …postoji “ali“ …
Nastavljam dalje… Banja Luka … polumaraton broj 2 …super, napokon to je to, možda je moglo malo bolje vrijeme, ali sam trčala svo vrijeme, a to se traži. odlično … zatim polumaraton broj 3 … takmičarski duh je već porastao na veličinu gromade ….i … pad … odustajanje u Novom Sadu, ambulantna kola … opet taj famozni 17 km… nisam jela na vrijeme … Prekretnica … Šta sada? … Trčanje polumaratona je ozbiljna rabota, zahtjeva promjene prehrambenih navika, jače treninge … ako želim da se na završetku trke ne “borim sa životom“ nešto moram mijenjati. Odluka … mogu bolje …mogu jače … ako se prilagodim …mogu … želim …
Cer …Split … sve sam bolja i bolja …pomjeram svoja vremena …takmičarski duh veličine brda … takmičim se sama sa sobom …ali malo bacim pogled i na rezultate drugih …čisto informacije radi …da vidim gdje sam ….
I onda Beograd …trka svih trka … na ovim našim prostorima ….jubilarna ….30-a po redu …. Prijavljeno hiljade i hiljade trkača ….More ljudi … Trkači koliko god ti pogled seže … naprijed … nazad. Atmosfera pozitivna, ljudi nasmijani ….Vrca pozitivna energija …. adrenalin raste. “Čuvam“ se starta, da me masa ne uvuče u jači tempo nego što mogu da izdržim. Ponavljam sebi, staza je teška, poslednja 3 kilometra su uspon, čuvaj snagu, polako. Nije važno vrijeme, važno je da istrčiš …Osluškuj svoje tijelo, ne misli na vrijeme …. Govorim to sebi, a krajičkom oka pratim pejsera (trkač koji trči zadati tempo da bi se ostvarilo vrijeme na oznaci koju nosi) sa oznakom vremena 2 sata 15 minuta (moje najbolje vrijeme je 2:23)…hm, mogu ja to … Vidim takmičarski duh mi je kao planinčuga …
Krećem …ide dobro ….zadovoljna sam …prilagođavam tempo terenu …pratim sat … to je to …još malo … zadovoljna…. uspon Brankov most …imam snage … dobro je …imam ciljano vrijeme…dobro je …mogu … i onda 700 metara pred cilj ….uspon ..otkud uspon …kako sam ga previdjela…joj šta ću sad, već sam na kraju snaga … vrijeme ….hodaj … ma šta hodaj, trči …uspjela ….ubrzaj …ciljna ravnina …. još malo …ma izvlačim poslednje atome snage ….jeeeee….cilj ….i pogled na sat 2:15:52 ….Uspjela sam …moje novo najbolje vrijeme … Srećnaaaaaaaaaaaa ….
Čekam zvanično vrijeme, nestrpljiva sam i onda … razočarenje …2:16:14 ….24 sekunde sporije od sata …. U glavi mi odzvanja 2:16 ….nije 2:15 … nisam uspjela ….razočarana sam, baš razočarana… nestaje zadovoljstvo postignutim….gasi se ….
Zaboravljam da sam ostvarila svoje najbolje vrijeme, 7 minuta bolje nego prethodno, na teškoj stazi …zaboravljam da sam završila trku, ostvarila cilj, da sam čitavo vrijeme trčala, dobila medalju, da mi nije muka, da se dobro osjećam, zaboravljam sve sate provedene u treningu, sav uloženi napor …sve je to prekrilo nezadovoljstvo zbog 24 sekunde …. sve pozitivno, sve učinjeno je palo u vodu zbog 24 sekunde …. Halo! 24 sekunde!
Zvuči li vam ovo poznato? Da zbog jednog detalja, koji se ne uklapa u vašu zamišljenu (idealnu, perfekcionističku) sliku, jedne loše stvari, zanemarite sve dobro, sve pozitivno što ste uradili, ostvarili? Da vam je cilj, ostvareni cilj izgubio sjaj? Da na ovaj način oduzmete sebi pravo na uspjeh, pravo na radost? Pokvarite sebi sreću zbog jednog unutrašnjeg, kritikujućeg glasa koji kaže “da, ali“ …? I da nema tog “ali“ …bili bi zadovoljni, srećni, osjećali bi se posebno, vrijedno, uspješno … ovako “ali“ sreću kvari….
Šta je to što nam ne da da se radujemo čak i kada ostvarimo cilj? Što traži “dlaku u jajetu“ u ostvarenom uspjehu? Da li je to naš zahtjev da sve bude savršeno, onako kako smo zamislili da treba bude? Da li je to zahtjev za vječito boljim kojim smo slušali kao djeca i koji smo sada prenijeli na sebe? Da li je to fokusiranje samo na cilj, zanemarujući proces, trud koji smo uložili? Da li se na kraju krajeva cilj može ostvariti ako se ne uloži trud?… Pa zašto onda ne gledamo trud? Zašto se ne pohvalimo za njega, a ne samo za cilj i vrijeme? Zašto?
I šta onda ako ne bude kako smo zamislili? Hoće li se srušiti svijet? Da li to govori da ne valjamo? Hoće li na mene bacati kamenje jer sam istrčala za 2:16, a ne 2:15? Vućiće me po gradu i izlagati kao sramotu? Hej zamislite te sramote 2:16, a ne 2:15… Strašno, ama baš strašno …Naravno da nije i ništa od navedenog se neće desiti, a i što bi…No, to me je osvijestilo šta radim sebi, kako si oduzimam pravo na uspjeh, kako si kvarim sreću..
A sada razmislimo … Gdje piše da mora da bude kako smo mi zacrtali, onako kako smo zamislili? Pitajmo taj glas, koji kaže “da, ali“ …Po čemu je to “sveto slovo“? Zašto ne može drugačije? Zašto to ne vrijedi? Po kojim pravilima? Imate li odgovor na ova pitanja? Ja, nemam. U redu, voljela bih da je bilo 2:15 pa makar i 59, ali je ok, sasvim ok 2:16 (14). Istrčala sam svoje najbolje vrijeme, na teškoj stazi, mjeseci truda su se isplatili i to je ono što se pamti, što ostaje … A moj takmičarski duh će na “remont“ i na malo preispitivanje zahtjeva i prioriteta.
I biće 2:15 jednog dana, a do tada ću da uživam u svom uspjehu, u ovih 2:16 kojim sam, fokusirajući se na jednu jedinu negativnu od hiljade pozitivnih stvari, umalo pokvarila sreću.
