Vidim samo beskrajno plavo nebo nad boemskom četvrti, niz kariranih stoljnjaka i par ptica. Ima nešto u tom nebu, drugačije se Sunce smiješi takvim ljudima. Javi se tu neki slučajni prolaznik koji bez čuđenja posmatra korake neshvaćenih. To jutro, Beograd je bio neobično lijep i poseban. Obavio ga je omotač sjaja i ljepote postojanja. Čini mi se da jedino tamo čovjek može da sve što zna i ne zna kaže slučajnom prolazniku. Da se požali na život, lošu sreću i tužnu sudbinu. A sve to uz zvuke violina i „srećne oči.“ Pločnik ispred mene kao da govori hiljadu riječi, koraci hrabrosti čvrsto i odvažno nagovještavaju i slute. Ovdje su riječi na cijeni, jedino tu će ljudi obratiti pažnju na slučajnog prolaznika, zanesenog umjetnika i boema. Boemska četvrt uvijek srećno čeka najtužnije. Kao da zagrli čovjeka, onako jako i srdačno, i dopusti mu da bude dio nje. Zato i mami svojim časicama vina i melodijama života. Kažu, zove se Skadarlija! Da, mjesto kojem se uvijek rado vraća svako od nas. Ono kao da još uvijek živi i oživljava duh starine, da imate osjećaj kako su prisutni mnogi boemi iz prošlosti.
Veliki junaci su stvoreni za velika djela. Bio je to čovjek čiji život biva satkan od staze trnja i orhideja. Ipak, čini mi se da priliku u životu dobijaju samo oni sigurni, mada ponekad nije dobro biti ni siguran. Ako poletim, postoji mogućnost da će moj let nešto ometati, isto tako ako ne poletim, suviše jadno i pesimistično ću se osjećati. Jer tada neću imati priliku da budem odvažna i ponosna na svoje namjere. I sada, u igri riječi vidim da nisu sve tako lijepe, a nisu ni ružne. Filozofija života ostaje ista. Čekanje, čekanje i čekanje. Zašto da čekam, želim da poletim, zašto da letim kad želim da sačekam? Možda je to i problem nas samih. Gledala sam lice čovjeka koji me naučio kako život ima svoju gorku stranu onda kada si siguran igrač. Njegove oči su bile pune sjaja, kao da voli život i sve što on nosi. Poneki osmijeh, ozbiljan pogled odavali su jedno. Riječ je o sigurnom čovjeku. Čini mi se da njegova patnja nikad nije izlazila van, jer je bila uvijek u njemu. Krila vječitog dječaka, velikog čovjeka i ponosnog boema. Hodao je hrabro, nije tražio razloge da bi nešto uradio. Pitam se, imali mjesta tu za vrisak? Da li je čovjeku ponekad potreban prostor, da vrišti na glas i na taj način negoduje sve što ga lomi, slama i ubija? A možda je jednostano odlučio da bude sretan zarad svog ličnog izbora. Ali, borio se, kao lav, ispio posljednju gorku čašu i nastavio dalje bojažljivo. Ipak je morao prihvatiti da je život nametnuo opasnu igru, a on nije takav igrač koji prihvata da bude šahovska figura drugih. Igrao je sam za sebe i bez drugih. Njegova samoća je govorila na hiljadu riječi, a isto tako tiho šaputala da niko ne čuje te riječi. Toliko neshvaćenosti u jednom čovjeku, i nikad pravih odgovora. Jedini pravi odgovor se sakrio u budućnosti. I danas zbogom nema svoje doviđenja. Svi smo mi samo prolaznici na stanicama života, dok ne dođe voz i napusti nas. I sada se pitaš, da li je to moguće? Moguće je, i prolazi vrijeme, dan, noć, godina i život. Tada više nema mjesta čekanju i odmjeravanju, da li sam ovo dobro uradio ili ne. Čovjek nosi teške okove kroz život, i dar koji dobijemo rođenjem ima svoj rok trajanja.
„ Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il’ trava?
Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.”
(Besmrtna pesma, Miroslav Antić)
