A mene da se pita;
Noć bi još potrajala,
Zora bi svoje čari za poslije odložila,
Zvjezdice bi još uvijek plesale
Nebeskim podijumima,
A tišina bi odjekivala drumovima.
Ulice bi bile pijane,
I sve bi se ljuljalo;
Što od muke, što od slasti,
A skupe avione
Zamijenili bi oblaci.
Ljubav i strast
Ruku pod ruku bi se šetale
U vojničkim odorama.
Tuga i nesloga
Bile bi na nišanu;
Da prežive imale bi
Minimalnu šansu.
Ruže bi cvjetale
Gdje god čeznja baci oko,
A nemire bih zakopala
Negdje daleko i duboko.
Da se mene pita;
Dan bez osmijeha
Bio bi zakonom zabranjen,
A onome tko osmijehe poklanja,
Bio bi uručen trofej.
Sve bi bilo drugačije
Mene da se pita;
Svi bi imali svojih snova
Drugu polovicu,
Života svog’ razglenicu.
Taj njegov neodoljiv glas, prodoran pogled
I diskretan osmijeh
Sinapsija bi bila pogleda mog’,
Al’ mene nitko ništa nije pitao…
