Biografija
Senka Lovrić rođena je 1980. godine u Sinju. Živi i radi u Splitu. Majka je troje djece. Dugi niz godina piše samozatajno sve do upisa u školu kreativnog pisanja prof. Irene Delonge Nešić. Od nedavno pokreće dječju čitaonicu KoLibri. Piše pjesme i kratke priče.
Članica je Novog Književnog Vala u Splitu.
Dok vrag spava
Došla je po mene i brata. I ne sjećam se godišnjeg doba, samo topline nakon dugo vremena. Za nju su pričali da je hladna i stroga žena.
Vozili smo se autobusom, brat je spavao u njenom naručju, bilo mu je tek dvije. Valjda je zato šutjela. A meni je bilo šest i htjela sam da vožnja traje zauvijek. Bila je to prva tišina u kojoj se nisam bojala.
***
Pratio nas je miris naloženih drva iako je priroda oko nas već vidljivo pupala. Iz dimnjaka se migoljio dim poput dobrih duhova iz dječjih priča. Hodali smo uskim, popločanim ulicama, baka me držala čvrsto i ozbiljnim glasom rekla:“Ništa se ti ne boj!“
I nisam…
***
Djed je baš bio stavljao cjepanicu u vatru kad smo otvorili vrata. Zapljusnuo me miris drva, juhe koja je kipjela iz lonca pa je baka požurila prema špakeru i miris duhana zbog kojeg je, kasnije mi je rekla, uvijek držala otvoren prozor. Prikučen, govorila je.
I nije duhan nego škija, znao bi dobaciti djed.
A djed je volio škiju, dobru knjigu i filmove o partizanima. Okupljanja subotnjim jutrima u gradskoj kavani pored brijačnice s društvom koje se već bilo upisalo u stranicu šestog desetljeća u kojem su muškarci nosili šešire i mirisali na Pino Silvestre. Žene su ostajale kući.
Subotom je djed nosio sivi šešir, bagulinu i mene.
***
„Stanko, juha kipi!“ – rekla je baka tihim tonom od kojeg je jedva zaškripila tišina. Uvijek je istim tonom govorila.
Stajali smo na vratima, brat i ja. Pored vrata dvije boce mlijeka. „Bila je mlikarica.“ – rekao je dida.
„Ka da je znala.“ – prošaptala je s uzdahom.
Činilo mi se da je trenutak trajao duže i od same vožnje do Sinja, a onda je djed bacio škiju u vatru u špakeru i stisnuo na pluća mene i brata.
Stajali smo tako dugo, a meni se činilo da su mu mokre oči…
***
Ustajao je djed prije nego bi svanulo, odavao ga je stari parket u sobama. Kuća, topla i mirisna od pecipala, jutra je pretvarala u malo utočište o kakvom sam sanjala onda kada ga nije bilo. Prije nego je baka došla, po mene i brata.
I noći sam voljela, zbog filmova o partizanima, porculanskih lutki pored bakinog uzglavlja i bombona paljevaca na ormariću uz djedovu stranu kreveta.
Kad bi mi zaspali, baka i djed bi pričali i nisu znali da ih slušam zatvorenih očiju.
„Jesi popija tablete?“ – baka bi ga pitala, a on bi nas pokrivao govoreći: „Likarija, moja likarija.“
Jednu su noć samo šutjeli, a onda je djed pitao: „Zore moja, oće li ovo biti dobro, ha?“
„Muči Stanko, muči dok vrag spava!“
Iduće jutro kuća je bila hladna i nije mirisala na pecipale.
