Pretrči pirinčano polje,
Šen Juang Li,
zapljuskaj nesputano i rasprši
životvorne kapi
– već osećam kako i ovamo dopiru.
Projezdi, košuto, livadom bosa,
ponesi sa svojim koracima
okretnim
pozdrave gipkih vlati
posustalom težaku.
I stupi na moju njivu,
Šen Juang Li,
usmeri taj zrak, ta stopala,
malena a neuvezana,
prevojita a neizvitoperena,
pa zgazi te akrepe pretnji,
i budi mi slavuj
među žagorom zanovetanja,
i lepeza pred bleskom poruge
i jarom malodušnosti,
i pijavica budi
mome nateklom srcu,
pa se propnimo i vinimo,
da makar nakratko im zaprkosimo,
i malo izigramo
zmaja- gospodara.
