Rasuta pitanja po praznoj sobi,
Noćas odgovore traže.
A želje ispod pokrivača
Budne sanjaju jedno lice,
Koje za napuklu dušu
Još u modi je.
Samoća, serijska ubojica
Usmrtila mnogo je euforije,
Pa me u sjećanjima zaključala,
Da poludim od klaustrofobije.
E moj vjetre,
Ti koji noćas ovom ništavilu
Bek vokal si,
Robuješ lošim slugama.
Strah jezivo se smješka,
Prerušen u humor,
Servira bisere, ruže, vina i tumor.
Mladost bi greškama kumovala, lutala,
Ko kist po papiru nestašnog umjetnika.
Ni sve nove zore,
Kad bi se sabrale
Ništa bez bola ne vrijede.
Ja bih da boli, da zašije vrijeme
Halucinacije iz prošlosti.
Ja bih da prija, da i koža popuca.
Opet nov rez, čim stari metak
Izvadim,
Za tvoj novi mjesto da oslobodim…
