Veče sa psihijatrom
Na pregled sam pošao po ličnom nahođenju, iako nakon dužeg insistiranja žene. Jedva sam čekao, pa sam ušao razdragan i pun optimizma. Sve je djelovalo mnogo življe i ludačkije nego sam očekivao. Brzo je prozvano moje ime (koje me uzgred rečeno nerviralo još od djetinjstva), ali sam se u trenu sjetio savjeta žene, da ne reagujem bezglavo, na prvu loptu. Kad se ponovo prodrala ona nesrećnica, osjetio sam da je kucnuo pravi čas slijedeći instrukcije da prvo kažem da nijesam tu, pa onda da promucam da sam možda tu, da sam prisutan djelimično… tačnije, da je došlo samo moje prezime. Time sam ostvario početnu prednost kod osoblja, ali se i postidio od navodnih ludaka, kojih je bilo svuda okolo, a koji su se uz spontani smijeh zgledavali, distancirajući se i od šaltera i od mene.
Neka uđe onda to prezime, oglasila se nevoljno sestra koja je po malo ličila i na bolnicu i na psihijatriju. Da nije bila dugokosa, ne bi imala ništa za šta bi je čak i ludaci mogli uhvatiti, pomislio sam, onako ludački nadrndan.
Još sa vrata otpočeo sam seansu, izvinjavajući se što nijesam došao potpuno… to jest pri sebi…otvoreno za javnost… Bez ikakvih pitanja pravdao sam se da stvarni ja (sa kojim sam uzgred rečeno odavno na vi) nijesam uspio doći jer ne bih mogao podnijeti propuštanje završne predizborne konvencije, a da sam ja, ovaj koji sam tu, došao kako ne bih smetao tome takvom ja i da nema države koja bi me ovakvog trpjela u sistemu, te da mi stoga treba uskratiti javno okupljanje, propisati penziju i uputiti me u zdravstvenu ustanovu zatvorenog tipa, kako bih bio spašen od onih što se slobodno šetaju ulicama i uvijek djeluju kao da ni u šta ne vjeruju. Čim se nešto važno dešava, (a ovdje su to jedino poplave, zemljotresi ili izbori, jer tada nadležni shvate da su ludaci najmonolitniji kad ih nešto prepane), oni dobuju prefinjen osjećaj za istorijski trenutak, pa izviru kao iz zemlje i ko god da bi mogao biti manjina, uz njihovu podršku se za tren pretvori u većinu, čime evo već skoro tri decenije oduševljavaju i lude i zbunjene. Čak i cio narod da pokuša da formira većinu, odnekud se izrodi takva armija napaljenih ludaka, naoružana važećim legitimacijama, (priča se neki i sa po dvije), pa toga sudnjega dana preplavi izborne punktove, prethodno besomučno negdje napijena (po svemu sudeći za džabe), koja udarnički glasa dok se ne nagura tih pedeset posto plus jedan. To se brzo pretvori u neviđen spektakl, da je sreća izvući živu glavu, pa se više niko i ne pita ko će sve to da plati…Niko se nikada nije pitao ni za onih pedeset posto, jer to je decenijama logično, ali tog jednog svi sanjaju, traže i žele da upoznaju. Međutim uzalud, on ostaje vječita tajna, koja sa zatvaranjem biračkih mjesta u zemlju propadne. Cijela pozicija, opozicija, NVO, NLO sa diplomatskim korom, pa čak ni vračare i vještice ne uspijevaju otkriti ko je, gunđao sam, nervozno i rasijano…
Dok su mi navirale te dileme psihijatar nije davao nikakve znake života, a kamoli pokazao kakav drugo signal po čemu bi se zaključilo da bar tu u ordinaciji ima osjećaja za moju svjetsku muku. Da je bar procijedio: „a, šta kažeš, naš si“ i namignuo potajno pokazujući srednji prst upućen drugoj strani, ili da je bar postavio bilo kakvo drugo pitanje… A on samo gleda li gleda, onako negdje, ni tamo ni ovamo, kao ono kad te uhvati stomak, pa ti se čini da i obrvu mrdneš, više nema uzdražavanja….
Sreća da je te noći komšiji eksplodirala plinska boca pa me to probudilo! Izludio bih da sam nastavio sanjati do zore. Kasnije sam čuo, žena mu je umalo pretekla, ali me to manje potreslo nego da se ne daj Bože ne probudih tada.
Ujutru sam među prvima stigao na izborno mjesto. Jeste da me iznenada napala neka neodlučnost, ali sam se brzo pribrao i opet zaokružio naše, onako kako sam i sanjao. Bio sam srećan što sam se među prvima ugradio u onih pedeset posto, ali istovremeno i nesrećan što je to značilo da ne mogu biti onaj plus jedan, kad sam prvi glasao, osim ako mi se ponovo nekad posreći da tako živo sanjam. Bože, da mi je samo bilo znati ko će biti taj?
Sa prvim mrakom su saopštili preliminarne rezultate. Opet je bilo spektakularnih pedeset posto plus jedan, za naše! Krenulo je slavlje i prikazivanje grafikona, kao da su ih mjesecima ranije pripremili, ili možda uzeli od prethodnih izbora. Odvažno i ushićeno sam tada poskočio, nakašljao se i počeo prepričavati sinoćni san ženi, glasno razmišljajući šta bi možda bilo da nijesam sanjao!?
Umjesto da kaže svaka čast, pohvali me, zagrli i ponudi da popijemo nešto u to ime, samo me promatrala još gore nego psihijatar iz sna i onako, kao za sebe, prenerazeno procijedila: “možda to i nije bio san…, jesi li ti skitao sinoć kuda, kad sam ja zaspala!?” Eto s kim ja živim!?
Vladislav Vlahović
