ĐOKONDA
Možda smo mogli, moja Mona Lizo,
to pijano veče prepustiti grijehu?
Bar se ne bih zalud godinama griz’o,
ali mi smo stali samo na osmijehu…
Bješe božanstvena ta ponoć na žuru –
više se ne sjećam kod kojeg ludaka.
Popilo se, pa smo sjebali kulturu
dok si se mačkasto smješkala iz mraka….
Ja sam te skenir’o kroz krhote stakla,
spreman da izginem za tvojim očima –
u kojim je bilo i raja i pakla
i komadić mene, zaključan u njima…
Trajalo je vječnost dok si prolebdjela
kroz okrajak sobe – da bi zaplesali.
Iz moje si čaše slatko vino htjela
i sa tim smo vinom u bezdane pali…
Nije bilo nikog u prepunoj sobi,
nije bilo nikog do Južnoga pola.
Bili smo oaza u pustinji Gobi
sve dok nisam pijan puk’o pokraj stola…
Sutradan sam čuo šta je bilo onda
dok mi je u glavi minobacač tuk′o.
S nekim je kretenom otišla Đokonda,
a ja sam otiš’o da bih se „dotuk’o“.
Zato uvijek – kada vidim Mona Lizu –
trnci mi prostruje sve od žila petnih,
pa za prvi bircuz vadim trajnu vizu,
al′ i tu me prati osmijeh zagonetni…
I kad se „dotučem“, pa odjuri slika –
pijana mi duša tumarajuć′ ronda:
„Zašto je narisa, Leonardo – prika?
I tebe i mene sjebala Đokonda“.
