ATOMKA
Ludili smo svi za njenim vratom
sa šansama ravnim čistoj nuli
vrckao je na njoj svaki atom
razlijevali sočni molekuli.
Lomila nam obe pretkomore
i kidala sitne krhke spone
zavlačila smiješkom ispod kore
i slala nam ovlaš elektrone.
Zaista je bila vražji teška
tih godina tvrdih ko olovo
njena dva tri lažna polusmješka
ni dan danas nisam prebolovo.
Žudio sam biti britki proton
u tom jezgru od čiste platine
da je sjenčim ko što sjenči foton
prije no se u snove raspline.
I rasplinu brzo ta se slika
zazvoniše oproštajna zvona
vidim našla nekog nevoljnika
da ne kažem nekog neutrona.
Hodajući s tom muškom zamlatom
gledala nas kao izotope
okružene poluživim blatom
na minusu dok se ne istope.
Udajom su sve njene putanje
iščeznule iz naših orbita
s godinama sjećanja se tanje
i postaju prosto dio mita.
Odnedavno vidljivo je sama
al’ je sada ne smatramo klasom
ni iskrice ne osta od plama
pretjerala sa atomskom masom.
Sad atomka šalje nam protone
pogledima ostalim bez čini
još nesvjesna da joj lađa tone
da se jezgro cijepa po sredini.
Jer okreti po kružnoj putanji
završe se jednostavno matom…
… još pred zoru dok se sanak tanji
na njoj vrcka svaki božji atom.
