NEMIRI
Ugasi svjetlo, dodaj mi mraka –
oči mi bode mjesečev krater.
Izvadi staklo iz ranjivih šaka!
Noć je otišla u vražiju mater.
Soba je puna crvenog dima.
Kao kod mačke sjaje ti oči.
Osjećam – u mraku nečega ima:
bojim se i zato još jednu natoči.
Natoči i uzmi otisak duše.
Možda ćeš tako biti ona druga?
Jer kad se slike počnu da ruše –
osvaneš na repu đavolovog kruga.
Ugasi svjetlo, ne daj da se troši.
Na ogledalu ću da napravim krater
da se ne oslika koliko smo loši.
Noć je otišla u vražiju mater.
* * *
Sam sam. Okolo nema ni slika.
Voštane figure na starinskoj uri.
Nikoga nema. Žene bez lika.
Ponoć je i mrak niz zidove curi.
Ti si još tu. Ma, hajde izlazi!
Ostavi klovna da završi dramu.
Napolju zvijezde padaju po stazi,
u rijeku je mjesec zagnjurio kamu.
Ugasi svjetlo! Daj zatvori vrata.
Oči mi bode mjesečev krater.
Tišina i mrtvo pucketanje sata.
Sve je otišlo u… u vražiju mater.