THE DREAM SYNDICATE „HOW DID I FIND MYSELF HERE“(2017)
MAGIČNO PUTOVANJE DO PREDIVNOG SNA
SANJIN ŠTRBAC
Steve Wynn, je uz Peter Bucka i Howe Gelba, jedan od pionira novog američkog rocka ,koji ni do danas nije odustao od želje i potrebe da stvara mnogo zanimljive i raznovrsne muzike, sam ili sa što više odličnih i pametnih ljudi na raznim mjestima, pri tom ostajući slobodan i autorski nezavisan. Gelba i Bucka sam naveo uz njegovo ime kao ljude koji konstantno od osamdesetih godina nastupaju i stvaraju potpuno slobodno, znatiželjni i poznati kao veliki hedonisti i muzički obrazovani ljudi, spremni na avanture , izlete u nepoznata područja kao što su eksperimentalni noise jazz rock ili europski art eklektički sastavi. Može se tu ubaciti još autora ali ova trojica su najpoznatija po financijski i komercijalno krajnje neizvjesnim muzičkim druženjima i uživanja u novim pustolovinama.
Wynn se pojavljuje osamdesetih godina kao lider The Dream Syndicate, sjajnog benda koji je poznat po svojim gitarskom zvuku koji je negdje između Istočne i Zapadne USA obale, od Velvet Underground ,detroitske scene, punka i novotalasnog zvuka do garažnog zvuka i nuggets kompilacija Lenny Kayea ( imena poput The Seeds,The Sonics, Sir Douglas Quintet, 13 th Floor Elevators…) , pa do The Byrdsa ,Neil Younga, grupe Love, country rocka , rada velikih singer songwritera , uz uopšteno sjajno poznavanje istorije pop muzike, otvoreno citiranje(Van Morrison) i spominjanje u naslovima(John Coltrane). Kao i mnogi drugi bendovi ,nastali su ranih osamdesetih na koledžu u L.A. i postali diotzv. „Paisley Underground „ neo – revival pokreta sa značajnim imeniteljem – ljubavlju prema melodiji i izraženom gitarskom zvuku. Kao manifest im može poslužiti projekt „Rainy day“ gdje su članovi bendova iz te umjetničke formacije obrađivali Big Star, Bob Dylana, The Byrds, The Who, Lou Reeda , Jimi Hendrixa. Čine ga i The Bangles, Three O Clock, Rain Parade a šire i Green On Red i The Long Ryders,uz kasnije razgranjavanje koje danas čini značajan i veoma uticajan dio popularne muzike. Tako su nastali i country rock duet „Danny& Dusty“ sa legendarnim Dan Stuartom( uz pomoć ljudi iz The Long Ryders i Green On Red), izvrsni roots rock Gutterball (sa ekipom iz The Long Ryders, Silos, House Of Freaks..) pa sve do The Baseball Project, zasnovan na ljubavi prema bejzbolu i uz power pop zvuk (Peter Buck,Mike Mills, Scott McCaughney). U tom sastavu bubnjeve lupa Linda Pitman, Steveova supruga. Sa sjajnom solo karijerom koja je produbljivanje zvučne kulise koja ga zanima kao podloga za njegov rad , počinje 1990. Steve Wynn je svestran , nadaren, duhovit, šarmantan, ozbiljan, superiorno muzički edukovan, uvijek radoznao, s bezbroj svirki sa velikim brojem ozbiljnih i raspoloženih ljudi koji su značajni,njemu ali i nama, šireći svoj muzički svijet sa jazzom, punk rock zvukom bluesom, novom psihodelijom, ambijentalnom muzikom ,noise muzikom ,željan eksperimentisanja i novih istraživanja gitare i rifa sa bilo kojom od ovih i ranije navedenih muzičkih formi. Ali u svakom naslovu, s namjerom da se na sjajnu pop melodiju dodaju gitarski rad i ritam kao atmosfera koju autor u određenoj situaciji preferira.
Razlog za ovaj , možda nemaštovit ili boljim ljubiteljima muzike već poznat skup podataka, je izlazak novog albuma grupe The Dream Syndicate, peti po redu studijski album „ How did i find myself here“. U svakom slučaju,to je sama po sebi činjenica koja zaslužuje punu pažnju a u pitanju je i odličan album. Poslednji ,studijski album „Ghost stories“ su snimili davne 1988. godine
Na početku albuma, „Filter me through you“ sa sjajnim americana uvodom je pjesma kojom bi se podičili i koju sigurno obožavaju Chuck Prophet , Chris Casavas a sigurno i compadre Stuart, gitarski naslov kao znak bratstva između ove dvije revolucionarne grupe.
„The Glide“ podsjeća na osamdesete ,na prve njihove radove, na svježinu koju su posjedovali i činjenicu da je zajednički neiscrpno posjeduju , Neil Youngovske gitare i feedbackovi, sjajno tretiranje gitare kao najvjernijeg druga. Ovdje negdje mora biti mjesta i za Roger McGuinna .Ili Arthur Leea. Wynnov pogled unazad.
„Out of my head“ sa čvrstom ritam podlogom dok preko nje tutnje parajuće, vrišteće , tutnjajuće garažne gitare , kao omaž od „djece nuggetsa „ kao neka parafraza i odgovor na „djecu cvijeća“.
„Like Mary“ je nježnija, smirenija pjesma, polubalada koja podsjeća svojom atmosferom na Lou Reedove „Stephanie“, „Lise“ … , divna i razoražavajuća pjesma, majstorski načinjena stvar.
„The Circle“ sjajno west -east coast djelo , Crazy Horse u svojoj najboljoj formi, rasturajući rifovi koji se talasaju kroz pjesmu.
Naslovna jedanaestominutna stvar je duga vožnju kroz modernu istoriju korišćenja električne gitare u pop pjesmi, psihodelija, jazz pasaži, distorzija, mnogo distorzije, epske solo dionice , putovanje kroz žanrove , jedan fantastični oficijelni sešn , tu je sigurno i Hendrix, razmjere koje podsjećaju na The Doors, tekst koji ima mističnu poruku , tripovi kroz svijest, podsvjest, prostor i vrijeme.
Poslednja pjesma „Kendra s Dream“ je divna balada ,najemotivnija i najnježnija pjesma koja zatvara album. Otpjevala ju je Kendra Smith ,gostovanje žene koja je svirala bas na njihovom prvom albumu „The days of wine and roses“ (1982). Naziv je citat iz nekog poetskog djela a neke asocira na film Blake Edwardsa. Samo naslovom. Poznata je priča kako je Kendra napustila grupa kako bi se udružila sa Davidom Robackom i kako su oni stvorili Opal , jednu psihodeličnu grupu sa puno manjim decibelskim rasponom, majstorskim pa skoro minimalističkim gitarskim radom i sličnim pjevanjem Smithove. Ona napušta grupu nakon sjajnog „Happy Nightmare Baby“ (1987.) a Roback osniva Mazzy Star sa Hope Sandovalgdje je svoj zvuk obogatio a grupu sačinio jednom od najzanimljivijih pojava u zadnjih skoro trideset godina.
Ono što je zajedničko većini ovih pjesama su skoro konceptualno napisani tekstovi ,o putovanjima ,ne bukvalno kilometarski izraženim ,već o introspektivnim i interpersonalnim promjenama kod autora u prvom planu ili nekim njegovim junacima, promjene uma, emotivno – intelektualnim kutcima,snovima,krugovima koji nikad ne prestaju, klizanju koje ide sve više i prija sve više, o potrebi da se izađe van onoga što se nalazi u glavi, o nečemu što se desilo na zapadu, na bilo kojem zapadu. U naslovnoj pjesmi se govori o nekom putovanju iliti tripu , zapitanosti kako se nešto desi umu a zadnja pjesma je o jednom predivnom snu.Tema cijeloga albuma, dominirajuća je, o pomjeranju uma, emocijama proizvedenim unutrašnjim promjenama ili onim izazvanim nekom osobom ili pojmom, mijenjanjem i pristajanjem na promjene jer su prijatne ili čuđenjem i zbunjenošću nekim nepoznatim stanjem ili nejasnim doživljajem. Veliki trip je i u naslovu albuma i naslovnoj pjesmi a sve to prati jedan nervozni, napeti ili raskošni,topli,blagi gitarski zvuk kao da je riječ o dužoj i neoficijalnoj garažnoj svirci koja tako može trajati satima a koja je isprekidana promjenama raspoloženja iz pozitivnog, negativnog , začuđenošću, zapitanošću,zbunjenošću, pa sve dok Kendra Smith u zadnjoj pjesmi ,sigurnim, zrelim, ogrubjelim glasom ne otpjeva ,poput Nico, svoju sigurno najsrećniju pjesmu kakvu Nico nikad nije otpjevala :“I ll keep having a same dream, it s a beatiful dream“.
Ono što je davalo najbolje kreacije iz „Paisley Underground „ krugova , u ne baš radio prijateljskim pjesmama, bez primjetnijih folk ili country uticaja, sa čvrstim ,maštovitim ali i reskim ,grubim ,prštećim gitarama i čvrstom „krautrockovskom“ ritam sekcijom nalazi se na ovom odličnom albumu. Potvrda Wynnove zrelosti ali i sposobnosti da zvuči podjednako energično, mladalački i sa puno volje, želje i ideja kao u danima kad je snimao svoje prve pjesme.
