DEER TICK „Vol. 2“(2017.)
SENF, BEZ KEČAPA
SANJIN ŠTRBAC
Podvig koji su izveli Deer Tick ove godine se gleda na razne načine ali efekti su isti ,oba albuma su odlično prihvaćena od kritike i s veseljem primljena od publike. Dva albuma, žanrovski različita, s insistiranjem na tome da se i jedan i drugi posmatraju posebno, kao potpuno dva različita albuma koja su se nekim čudom pojavila iste godine , s isticanjem da se jedan album zasniva na jednom, akustičnom americana zvuku, navodeći i uticaje a drugi na garažnom i punk zvuku. Gomilanje materijala nakon četverogodišnje pauze , nestrpljivost i radost zbog novog okupljanja , odgovor na umjetnički izazov da se u jednoj godini snime dva prilično žanrovski različita albuma. Crno – bijelo , jin i jang, neko je čak spomenuo i džekilihajdovsku prirodu ovog poduhvata. Ali momci iz Deer Tick su bili jasni.
U legendarnom „Ardent“ studiju u Memphisu, u kojem su snimali mnogi veliki bandovi i autori poput Big Star, R.E.M. ,Bob Dylana , The White Stripes… a produkcijom se bavio Jim Dickinson, koji je Jody Stephens (bubnjar Big Star) svojim tehničkim inovacijama osavremenio, su snimljena dva albuma i to je jedan od fenomena ove sezone, pa i šire. Nešto slično se zadnjih godina dešava Neil Youngu ali to se ne može usporediti.Neko spominje Bruce Springsteena („Human touch“ i „Lucky town“ 1992.godine) ili GNR.
Valjalo bi istaknuti i stvar koje smo se možda dotakli u recenziji prvog albuma, a to je hiperaktivnost članova benda , naravno , tu se ističe lider i glavni autor John McCauley .
Tu je prvenstveno grupa „Middle Brother „ ili super grupa koju sem Johna , čine Taylor Goldsmith (Dawes) i Matt Vasquez (Delta Spirit) .Oni su 2011. snimili istoimeni album na kojem su se po riječima Goldsmitha „jako i brzo povezali i po pitanju energije i po pitanju gledanja na mitologiju“. U pitanju je odličan rock projekt sa mamurnim baladama ,pijanim barskim napjevima, kalifornijskim doo wop orkestracijama, često spominjanim The Matsima i obradom njihove pjesme „Portland“ ,sjajnim pjesmama „Me,Me,Me“, „Daydreaming“, „Blue eyes“ ili „Someday“. Ima naznaka da „braća“ neće stati na samo jednom albumu.
„Diamond Rugs“ , su pored Johna i Robbie Crowella (ex – klavijaturiste Deer Ticka) činili članovi grupa The Black Lips, Dead Confederate, Six Finger Satelite i kao najbitniji, legendarni saksofonista i producent Steve Berlin ( ex The Blasters, Los Lobos ).Objavili su albume „Diamond Rugs“ (2012) i „Cosmetics“ (2015).Potonji je srednja struja alternativnog zvuka, kao i Deer Tick, karakteriše ga odlična produkcija ,power pop pjesme, sjajna „Couldn t help it“ podsjeća na šezdesete i Buddy Hollya ,fantastičan boogie „Meant to be“,izvrsna duvačka linija ,sličnost sa Stonesima.To je jedna raspjevana,rasvirana družina s raznim iskustvima i muzičkim svjetonazorima na jednom vrlo dobrom albumu .Još jedan dokaz da je McCauley izvrstan autor i drčan-srčan interpretaror.
Kroz projekt „Deervana“, Deer Tick su 2013. izvodili tribute to Nirvana, obrađujući njihove pjesme.
John je bio blisko povezan sa grupom Those Darlins, dobrom garažnim rok sastavom a sa njihovom članicom Nikki Darlin jedno vrijeme i u braku.
Album „Vol. 2“ je posveta ranim punkerskim danima ,muzici koju je odrastajući slušao McCauley, prvenstveno The Replacementsima, kako su oni sami negdje izjavili. Ali tu ima i dosta garažnog roka, razvaljivačkog rnr u maniru ranih ili srednjih Stonesa. Rifova Steve Jonesa ili Johnny Ramonea.
Album otvara sjajna „Don t hurt“ , sa sjajnim rifovima i strukturom koja je bliska power pop pjesmi sa pop melodijom ali to je i suština svake od pjesama, razvaljivačke gitare, perfektna ritam sekcija i pop melodija.
Slijedi „Jumpstarting“ ,klasični punk – rock i oda The Replacementsima , sa porukom „ill be there for you“ ,kao jedna westerbergovska ljubavna poruka u bučnom okruženju, npr. sa albuma „Tim“.
Slijedi „Look how clean i am“ , nabrajalica i autoironična pjesma o vlastitoj trezvenosti i očišćenju ali što je važnije, duhovita packa na račun javnog medijskog isticanja kulta zdravog života ,snage i mladosti. Na video clipu za pjesme ,animirani članovi grupe imaju sokiće a McCauley ima nešto što liči na lonac kafe. Slično kao u holivudskim filmovima gdje junaci nekad nisu gasili cigarete i stalno naljevali viski i ispijali pivo , danas se uz vegetarijanski ručak piju ogromne višelitarske čaše vode. Nešto kao obrnuti „The Bump“ (Džomba).
„Tiny fortunes“ je trad – rock u najboljem izdanju sa prašećim gitarama i kotrljajućom ritam sekcijom „ havin a good time for you , havin a hard time for you for havin a good time for you „,još jedna punk rock smisalica.
Naredna „Sloppy“ je upravo ,to prašteće , divlje drugo lice Deer Ticka , sa ironijom,buntom, bijesom,bukom i divljom pomamom.
Sjajna „Wants – Needs „ je pjesma u kojoj ponovo pjeva bubnjar Dennis Ryan , vokal sličan Greg Cartwrightu , garažni soul i sjajan stih „she needs a UFO i need a brand new brain“.
U „S.M.F.“ sjajno uklopljene klavijature u rnr pjesmu i ne baš ljubazni stihovi , „i ll be better of stone“ i „you might be better of stone“, surferski solo rifovi i moćna stvar. Rasturanje.
„Pulse“ je intermeco , iznenađujući obrt u zahuhtaloj mašini, instrumental ,Booker T. & MG s za 21. vijek ,sjajna numera za špicu neke ozbiljne emisije o rok muzici ili pop kulturi na radiju ili TV.
Na kraju ,numera koju potpisuju McCauley ,O Neil i Ryan , keltski trojac koji se boji jedino toga da će se nebo srušiti na krov studija, rockabilly boogie woogie punk rock rasturačina u najboljem duhu Deer Ticka ,sa staromodno snimljenim gitarama , ritam sekcijom, pomahnitalim klavirom i fantastičnim saksofon solom. Ili pijano zagrijavanje u najboljoj formi tokom snimanja „Exile on main street“. U najboljoj tradiciji Ardent studija i sa Deer Tick u fantastičnoj sviračkoj i kreativnoj formi kao kolektiva, grupe , bez isticanja plavušana koji je najstureniji i najpoznatiji.
Ovo je jedan spontan, rnr album u najboljem smislu te riječi, vrhunac gitarske muzike , pop melodija i buntovnih stihova, onoga što nazivaju gitarski punk rock a što Deer Tick rade – ingeniozno, eklektično i jedinstveno .
