O negledanju i saplitanju
Desi se da neko hoda mirnim, lijepim ulicama oko Kalenićeve pijace i posmatra kuće, zgrade i ostale građevine. Desi se i da taj neko, noću, kad sem aktivnosti prvih prodavaca, vlada nestvaran mir na Čuburi, pomisli šta se to događa iza zidova gdje žive ljudi. Jedan od odgovora na to pitanje daje Lidija Ćirić u svom sjajnom romanesknom prvencu „Rekvijem za jedan dan“. U roditeljskom stanu, negdje na Čuburi, se nakon sahrane oca, boema iz čuburske stare škole, ljubitelja kafane i onoga što se prodaje u kafani i ne samo u njoj, okupljaju majka i pet sestara. Sestre su, moglo bi se reći, u ranim srednjim i srednjim godinama. One dolaze i vraćaju se kući , “tamo gde svako stigne na vreme“. Ćirićeva nas briljantno uvodi u knjigu opisom atmosfere stana, polako portretišući kćerke daje i opis njihovih karaktera, navika, psihičkog stanja u kojem se nalaze pa i onoga što im se dešavalo i što im se u budućnosti može desiti. Jedna kćerka plače, sređuje stan, druga ide po svijeću i da pristavi kafu, treća u toaletu napudriše nos, četvrta hitro kreće u konzumaciju flaše rakije a peta preko mobilnog resko i britko polemiše sa bivšim ljubavnikom. Svaka je na svoj način potresena sahranom. U stanu se kao najvažniji dokument nalazi porodična natalna karta koja majci u većini situacija služi da po astrološkom znaku odredi nečiji karakter, nečije greške i podvige i na kraju krajeva, sudbinu. Majka će većinu dijaloga u knjizi prokomentarisati znakom i podznakom. Nakon sređivanja kreću žestoki, sočni, vrckavi, reski, svađalački, duhoviti, potresni, histerični, grubi, nježni, gorki dijalozi ili „divlja raspričavanja“ između sestara u kojima će svaka nastupiti po svom iskustvu, naravi, sudbini, sjećanju na porodičnu istoriju, društvenom statusu, godinama. Po pravilu kako reče jedna sestra „ne moramo da se toliko gledamo ali ne moramo ni da se saplićemo“ a odgovor joj daje druga sestra „uglavnom to radimo kad se nađemo“. Takvi dijalozi, o sestrinskim odnosima, brakovima, ovisnostima o alkoholu, drogi, iskustvima sa muškarcima, društvenom uspjehu, djetinjstvu, sjećanju na oca i njegov karakter i osjećajima koje je gajio prema njima, njegovima krizama,njegovim odsustvima od kuće,dobrovoljnim ili prislinim, o Čuburi i njenim ljudima (na Čuburi jetek nečija „odvratnost znak prihvatanja“). Biće tu i tješenja, plakanja,gorkih priznanja, dirljivih sestrinskih obraćanja i plesanja, pjevanja šlagera koji je pjevao otac ili Elvisove pjesme kojeg je otac slušao. Majka će,trpeći packe ili provokacije na račun njenog odnosa prema porodici, pa i prema unucima, ljubavi prema zodijaku biti i svjesno ili nesvjesno pohvaljivana zbog načina na koji je pokušavala da nametne autoritet ili je uspjevala u tome, imala traume s mužem koji je ponekad, pod dominacijom i dejstvom, bio i depresivan i tužan, radoznao i topao ali nasilan i izgubljen. Lidija Ćirić od početka do kraja knjige drži taj žestoki tempo kad su u pitanju dijalozi između šest osoba u jednoj prostoriji. Ali drugi kvalitet knjige su ubačeni fragmenti, fleš bekovi, monolozi, snovi, tripovi, halucinacije, epizode, kratki dirljivi i duhoviti odlomak „u stilu šta bi majka rekla a nije kazala“. Kroz te unutar romaneskne forme autorka nas bolje upoznaje sa nekim epizodama iz života šest glavnih likova iz knjige i naravno, oca koji je sveprisutan. Naravno, da bi ih bolje objasnila, pojavljuju se striptizbar u Minhenu, vožnja kolima sa dečkom-plejbojem, slušanje kontakt emisija na radiju,očevi mamurni snovi, bebi sitiranje, dijalozi sa bivšim ljubavnikom preko mobilnog telefona koji je rezervisan samo za dotičnoga, bajanje, igre s Barbikama, epizode iz bračnog života roditelja, tripovi pod dejstvom narkotika. Postoji i motiv koji se stalno ponavlja, postavljanje crne tkanine na ogledalo i stavljanje očeve slike, a majka to u dva navrata stavlja u fioku. Nešto od toga podsjeća na Barouza, nešto na Foknera, ne znam koji ženski autor ima takvu kombinaciju jezgrovitih,čvrstih i potpuno stvarnih dijaloga i pastiša koji su uspomene, crtice i dirljivo-gorke epizode iz prošlosti.Negdje tu ima Fleneri O Konor, negdje Harper Li ili grešim. Uostalom, Lidija se odrastajući igrala klikerima. Jedan od likova u priči je i Čubura, taj mitski dio Beograda, sa svojim kafanama, kafanskim legendama, arhetipskim likovima, osebujnim likovima, žestokima momcima, Ciganima, ljepoticama, komšilukom, bajkama i legendama. Opet, Fokner, Alis Manro, Fleneri O Konor. Priča se dalje, prenosi i na Beograd i šire. Na kraju slijedi kontatacija „što god da se desi, nešto će nas opet spojiti, da lakše preživimo to što je suđeno“. Tajac i umor od priče. Dramatična ispovjest jedne sestre o očevim ispadima, o njegovom padu i ozljedi. Sestre imaju generacijski uslovljeno gledanje na porodične odnose.Starije dugo pamte a mlađe, uglavnom ono najbolje. Otud i njihovi konflikti. Najstarija je očajna i izvinava se svima jer nije bila dovoljno odlučna u borbi protiv autoriteta i zato što na neki svoj način nije zaštitila ostale sestru i majku a najmlađa ljutito prijeti da će „postati alkoholičar zbog vas. Pa nek vidim šta ćete onda“. I tada slijedi majčin odgovor. Čitajući najpoznatije srpske pisce a i one međunarodne koji su najprobitačniji, primjetio sam da u aktuelnoj prozi rijetko koji pisac zna da završi roman, efektno i jezgrovito. Ćirićeva to uspijeva majčinom rečenicom, dvoznačnom, tužnom, utješnom „Niste vi krive, to je kao kad se avion sruši, kad većina ljudi ima Uran u devetom polju, avion se obavezno sruši“. Lidija ima sočne, čvrste, jezgrovite, majstorske rečenice, u dijalozima majstorski stvara jezički kalambur. Posjeduje veliku poetsku snagu i maštu koju zna prenijeti na papir. Ako posmatramo njeno mjesto u okviru tzv. ženskog pisma ona je između introspektivnih „akademski i isčitano promišljenih“ autorki i apsolutno ekstrovertnih ispovjesti „lafica, ždrebica, avanturistkinja“. Na svom mjestu. Od ovog romana se da napraviti i odlična pozorišna drama, pa i filmski scenario. Lidija Ćirić je svojim prvim romanom dokazala da je majstor pripovjedanja, majstor dijaloga i imaginacije, majstor konstrukcije klasičnog ali i modernog romana i da treba s nestrpljenjem čekati njene nove radove.
