Sanjari – Džibrić Admir
Spavaju još nemirne skuti
uvale, ljudske nečiste ćudi,
kamenim snom i grad,
zori rumenoj u inat,
što ne zove onako tih:
ustaj, čovječe iz mrtvih.
Znaš li, koliko je sati,
vrijeme je jutru zapjevati
serenadu o jatu galebova,
prvi atak odbiti vjetrova
i da i dan
svanuti jednom mora.
Spavaju i na moru valovi,
bez brige dolaze li strahovi,
modri tamjan i miris jorgovana,
ćute, znaju savršenstvo obožavam,
tišinu iza zatvorenih vrata
ne stideći se ko sam.
Znaju, kad bi i gora
mogla uznemiriti moja polja
brzo bi aura s neba
mir vratila gdje treba,
čarobne boje jeseni divne
noseći putevima iscrtane galaksije.
Spavaju, a i zašto, znaju.
Ne pitaju,
svi su „ZA“ da sanjaju.
