Iskren, eksplicitan, efektan!
Rođen 18. novembra 1968. godine u Prijepolju.
Strip crtač, karikaturista, ilustrator.
Između ostalog, bavi se i slikarstvom (ulje, akvarel), grafikom, bareljefom. Uglavnom realizam i hiperrealizam.
Publikovao svoje satirične stripove i karikature u časopisu „Danas“, ali i u mnogim drugim časopisima kod nas i u inostranstvu.
Nagrađivan.
Priče iz Jugoslavije, Vekovnici, Hajduci, Do pakla i nazad, poznati su naslovi ovog autora u saradnji sa…
„Juče, danas, sutra“ – dnevnik strip-kaiševa prikupljenih iz časopisa „Danas“.
Imao sam priliku da ga lično upoznam na „Balkanskoj smotri mladih strip autora“ u Leskovcu, pa bih ovom temom i otvorio razgovor.
Leskovac je bez sumnje jedan od važnijih centara stripa na Balkanu. Kaži mi, koliko mladima može značiti škola stripa koju poslednjih godina, činjenica je, odlično vodi i promoviše Marko Stojanović, sa kojim, između ostalog, sarađuješ i oko Vekovnika?
„Svaka inicijativa u kulturi je u ovom trenutku značajna. Od onih malih skromnih, pa do onih koje su već tradicionalne i imaju svoje poklonike. Škola stripa u Leskovcu i Marko Stojanović kao stožer su dva velika fenomena ove države. Leskovački staf, u koji ubrajam i svoju malenkost, je sada već, pouzdano možemo reći, najjači u Srbiji. Iznjedrio je veliki broj imena koja danas imaju svoje mjesto u američkom, francuskom, ali i italijanskom svjetu stripa.
Velika, da kažem, turneja naših izdanja, izložbi ali i promocija u inostranstvu, kao i predavanja su ogroman doprinos kulturi i umjetnosti na ovim prostorima, a za koju je zaslužan Marko Stojanović. Velika koncentracija svetskih imena koja gostuju, ali i novih strip autora na smotri u Leskovcu, kao dokaz da potentna mladost ima na koga da računa u svom budućem radu.“
Da li po tebi mesto stripa, ali i svake druge vrste umetnosti u XXI veku, lagano potiskuju nekakve drugačije vrednosti iliti simulacije koje bi trebale u značajnoj meri da zamene dojučerašnji kvalitet, a koje nam mediji uspešno prezentuju? Da li će art, uprkos svemu, ipak nadživeti vreme?
„Kad se pojavila fotigrafija, većina je mislila da je slikarstvu došao kraj. Naravno, nije tako bilo. Mislim da sve iskrene umjetničke akcije i afiniteti imaju mjesta pod suncem. Lično sam optimistа.“
Kakva je uloga umetnika u vremenu lišenom emocija, vremenu hipokrizije? Da li je hrabrost ili nepotreban rizik koristiti boju provokacije, koja umnogome daje ili oduzima na volšebnom detalju konačnog proizvoda, ako art i možemo strpati u fioku kakvu od nas tržište potražuje?
„Umjetnik je svjedok svog vremena. Ako to nije, onda je samo zanatlija. Umjetnost je dar ali i obaveza. Raditi nešto što nije primjereno je podilaženje. Na umjetniku je da kaže, ne mora se niko sa tim složiti. Vrijeme je mjerilo svemu.“
Svedoci smo velikih igara krupnog kapitala kroz ratove, u kojima obespravljeni mali čovek iznova visi nad ambisom, a njegove slobode i izgledi da će dočekati novo jutro, gotovo da su svedeni na – male su šanse. Kakve su procene mislećeg pojedinca, svakako to jesi, hoćemo li imati snage da se suprotstavimo novom formatiranju čoveka kroz proces globalizacije ili pristajemo bez borbe na ponuđeni okvir i mesto u Novom svetu?
„Sve što važi za pojedinca, važi i za zajednicu. Čovjek će sazreti kad se susretne sa sobom i svojim postupcima, ma kakvi bili. Naša zajednica nosi veliki teret proteklog ratnog vihora. Moramo se suočiti sa realnošću. To, naravno, važi za ceo region. Lično mislim da nije samo krupni kapital u igri, već i drugi apetiti. Danas je hrabrost biti čovjek.“
Rat u Ukrajini, ali i rat u Pojasu Gaze, kao najveća žarišta i gubilišta nevidljivih malih ljudi, te uloga svakog od nas koji navlači dres i navija za jednu od strana, bez posebne potrebe da trezvenije analizira oružani sukob? Istina i dalje ima opor ukus, sila još uvek ne prepoznaje potrebe nejakih i, kolika je realna snaga da država poput naše stane na stranu žrtve?
„Rat u Ukrajini jeste zaista rat. Malo nelogičan, moram priznati, ali ipak rat. Imamo agresora i stranu koja se brani, i, naravno, nažalost, žrtve. Prirodno stanje čovjeka je da stane na stranu žrtve. Međutim, interesi ne misle tako. U Gazi je drugo. Tu nije u progresu rat. Jedna strana pod izgovorom odmazde, vrši bombardovanje civila koji nemaju priliku da se brane. To nije rat, to je nešto što istorija ne pamti. Najveći koncentracioni logor, genocid i urbicid, kao i kulturocid.
Djeca umiru od gladi, jer ne dozvoljavaju konvojima humanitarne pomoći da uđu. U americkom parlamentu imamo apsurd. Aplauzom na izjavu da – to nisu ljudi, to su životinje i treba ih sve pobiti. To nije konstrukcija, već izjava prvog čovjeka Izraela. Ovo je XXI vijek, ali i vjek paradoksa. Bojim se da ovdje nije rječ o cjepanju zajednica ili o dresovima, već je, nažalost, rječ o cjepanju čovjeka. To se zove šizofrenija. Naravno, naša zemlja na sve to gleda kroz prizmu interesa. Uostalom, kao i druge.“
Poslednjih meseci se puno priča o korporativnom desantu na resurse balkanskih naroda. Na udaru su bosanski, srpski, albanski izvori, hrvatska reka Una. Politika otvoreno lobira za litijumske korporacije, ali i za kineske rudarske firme koje bez sumnje narušavaju prirodan ambijent i ugrožavaju zdravlje milionima građana u regionu. Ako pođemo od činjenice da se sve vremenom regeneriše, 9. marta smo proslavili Dan pobede nad fašizmom, da li ovo zlo u novom veku ipak živi u nekakvom drugačijem obliku? Da li se jedino sloboda, ona prava, nekako ne uklapa u ovoj teskobi i potencijalnoj definiciji oko regenerisanja?
„Bojim se da je priča oko litijuma samo magla iza koje stoje drugi problemi, uskoro ćemo saznati sve. U konstelaciji stvari u kojoj više nije jasno šta je fašizam a šta patriotizam, gdje svako tumači kako hoće. Jasno je da to liči na pijani brod. Nasukaćemo se i to ozbiljno, mali broj ljudi vidi i ukazuje na to.“
Iako izdvajanja za kulturu nisu adekvatna, u regionu imamo dosta značajnih festivala stripa. Koje bi po kvalitetu morali pomenuti?
„Leskovac, Beograd, Herceg Novi. Ustvari, cjenim svaku inicijativu u kulturi, to sam rekao u početku. Znaš, posudom ne možemo zahvatiti more. Ali i ono što zahvatimo je more.“
Izvesno je da imamo jedan broj strip crtača i karikaturista sa snažnim autentičnim pečatom? Da li smo u svetu prepoznatljivi i dovoljno cenjeni kao pojedinci?
„Naši autori su jako posebni i talentovani. Na žalost, nemaju mnogo prilike da se iskažu u svojoj originalnosti. Motiv je novac, a tu važi pravilo – VEŽI KONJA, GDJE TI GAZDA KAŽE.“
Šta sam ono zaboravio da te pitam, a moglo bi biti krucijalno za ovaj razgovor?
„Pа, recimo, koliko smo svjesni svoje zemlje, da nemamo drugu ili rezervnu.
Koliko smo svojim radom edukovali naše potomke u vezi sa tim. Vrlo mali broj strip albuma je sa takvom tematikom. Mi, pored neznanja koje je zacarilo, kao da živimo u nekoj tuđoj zemlji i briga nas za sve. Za kraj ovog intervjua, postaviću jedno pitanje svima nama. Zamislite da sam vas uhvatio za revere sakoa, unio se u lice i prosiktao – DOKLE, BRE?!“
Razgovor vodio: Saša Miljković
