Nek’ oproste snovi, što je java tkala
Možda sam tek žena iz tajne nigdine,
Ali na trenutak, kad bih samo znala,
Da me čeka ljubav Ane Karenjine.
Da l’ se rađaš srećan, ili i to stvaraš,
Da l’ rukama čežnje svog voljenog krojiš,
Da l’ te neko tjera da sebe razaraš,
Dok trenuci hoće srce da napojiš.
Ili svemir čini, to što srce cijeni,
Ma bilo voljenje teško kao breme,
Da zarije vapaj, tu u ovoj veni,
I posadi duši najnježnije sjeme.
Jer ženina ljubav, k’o vječita kletva
Gori kao oganj, kao zvijer te smrvi
Rasprši ti dušu, kao njivu žetva,
Dovede do ludila, ostavlja bez krvi.
A ljubav se prava kao ruska čeka.
Kao kaplju kiše ožednela zemlja.
Pa vatra života, slatka poput mlijeka
Zida ljubav moju k’o zidine Kremlja.
