Koja je cijena počinjenog zločina? Može li nam itko presuditi goru kaznu od nas samih ?
Smatram kako se ovako opsežno djelo ne moze razmatrati sa stajališta „sviđa mi se i ne sviđa mi se.“ Naravno,knjiga je predugačka i napisana na previše stranica da bi ju čitali učenici kojima lektira nije na vrhu prioriteta. I upravo zato većinu negativnih komentara o veličanstvenom djelu Dostojevskog dobivamo od srednjoškolaca. No, ovakav „komad“ izvrsno napisanoga romana svakako bi se trebao naći u rukama svakoga tko cijeni vrhove svjetske književnosti. Kroz cijelu knjigu sam se uz sva retorička pitanja postavljena u radnji, zapitkivala i kako se pisac, Fjord Mihajlović Dostojevski odlučio napisati djelo ovakve tematike,radnje i kompozicije. Odakle je došla sva inspiracija za davanje života i svjetonazora svim likovima u vremenu 19. Stoljeća?
Za početak, tu je protagonist Rodion Romanovič Raskoljnikov koji nas uvodi u ovo djelo „In medias res“. To se ne očituje po pitanju samog ubojstva već razmišljanju o unaprijed planiranom zločinu i razlogu zbog kojega će se to dogoditi. Istupa kao izrazito slab mladić; zamišljen, zbunjen, okrenut unutarnjim borbama, vrlo važnim sitnicama i pojedinostima naizgled nebitnima „zdravome“ čovjeku. On je poprilično mlad, sa svoje dvadeset i tri godine, napustio je faks zbog neimaštine te se okrenuo proučavanju sebe i usvajanju životnih uvjerenja. Smatram da je tu sam pisac pokušao naglasiti problem ondašnjih studenata koji se zbog siromaštva nisu mogli školovati. Vjerujem da je taj problem mučio i njega samog jer je tako savršene opise i osjećaje mogao iznijeti samo onaj tko je to osjetio na vlastitoj koži. Ta su uvjerenja na svom vrhuncu prikazana u prvih stotinjak stranica knjige kada se dogodi sam zločin. No kasnije, te se teorije objašnjavaju mnogo puta u njegovim snovima, monolozima,objašnjenjima upućenim drugim likovima pa i u bunilu koje mu je izazivala njegova hipohondrija i duševna bolest. Na kraju knjige spominje čak i neviđenu kugu, strašne bolesti iz svojih snova poput nekih proročanstava koja si je u glavi zamislio sam pisac. Uočila sam poveznicu između ljudi koje opisuje kao odabrane stvoritelje nove ljudske rase, sa indigo djecom koja su u današnje vrijeme tema mnogih znanstvenika. Mislim da je sam Dostojevski bio puno ispred svojih suvremenika; nešto poput Beethoveena no u književnosti. Jako mi se svidjela sama filozofija kojom je opisivao „obične i neobične“ ljude, te opsežan razgovor s Porfirijem i psihološki pregled općih zločina, njegov članak u novinama, unutarnje misli i halucinacije. Način na koji je to pisac složio apsolutno je izvandredan i zasluzuje oveć broj stranica. No,moja je zamjerka predetaljno opisivanje prostora te nekih manje bitnih događaja a skromnost u riječima na kraju djela,točnije epilogu. Jel opis sobe sa krevetom u kutu važniji od ljubavnog dijaloga između Raskoljnikovog i Sonjom koja je bila njegova jedina poveznica s realnim svijetom ? Mjesto radnje osobito me dojmilo, potpuno odudara od razmišljanja o današnjem Sankt Petersburgu a i samoj Rusiji. Dostojevski ju je unatoč svom siromaštvu i jadu koji je dozivljavalo jedan dio stanovništva prikazao kao gospodarski dobro uređenu sa mnogo mudrih ljudi koji su međusobno jako različiti te imaju širok spektar mana i vrlina,ali ih sve kolektivno povezuje problem s alkoholom. Mnogi su likovi dvolični te ih je teško prokužiti, primjerice Arkadij Svidrigajlov koji mijenja svoja lica sve do vlastitog samoubojstva. Oni koju uživaju u filozofiranju i promatranju ljudi i njihovih osobina naći će dio svakoga u pojedinim likovima i njihovim sjenama. Za mene najdraži lik -naizgled sporedan no odigravši veliku ulogu u Rodionovom razmisljanju pokazao je da se i u čovjeku pomahnitalom od ljubavi krije čista i neizbježna savjest. Aljona Ivanovna nije prikazana kao žrtva, unatoč tome što je ubijena. Vjerujem da mnogi upravo u tom djelu kritiziraju piščev moral, jer što ljudi više vole nego glumiti pravednost koju ustvari ne primjenjuju? Upravo se tu Dostojevski pokazao kao čovjek široka uma koji ne dijeli stvari na crno i bijelo. Njezin lik u Raskoljnikovim očima prikazuje uš i primjer društvenog parazita te bi se to moglo postaviti kao važno pitanje tko su takvi ljudi danas ako je u ono vrijeme to bila obična, stara lihvarica? Što se tiče raspleta i kraja, nije bio očekivan pošto je mnogo likova završilo tragično kao naprimjer Puljherija, Katerina Ivanovna, Marmeladov te Arkadij ali ne i sam Rodion što bi se moglo očekivati s obzirom na njegova nedjela. Sonja je prikazana kao anđeo čuvar; preuzela je velik dio Rodionova tereta te time pokazala pravu,istinsku ljubav unatoč tome što do završnog čina nigdje nije naglašena ni opisana njihova jaka međusobna povezanost.
Kao zaključak, knjiga me oduševila. Čula sam mnogo negativnih komentara o ovom djelu no pročitavši ju od korice do korice osobno su se svi ti komentari zamjenili strahopoštovanjem prema samom piscu i knjizi. Poruka djela bila bi da svaki čovjek ima priliku promjeniti svoju sudbinu. Cijelu knjigu u prvi kadar stavlja se razlaganje zločina te vaganje tko bi trebao zaslužiti kakvu kaznu. No, u samom epilogu, prevratu u Rodionovom, Sonjinom, Dunjinom životu pisac prikazuje da nije sve kako izgleda na površini te da ako dovoljno zagrebemo ispod kože,svi možemo spoznati sferu novih prilika i naravno,boljeg života.
– „ Ali tu već započinje nova pripovijest – pripovijest o čovjekovoj postupnoj obnovi, pripovijest o njegovu postupnu preporodu, postupnu prelasku iz jednog svijeta u drugi, upoznavanje dosad posve nepoznate stvarnosti.“
