Nikša Dekić, Banja Luka. Glumac DIS teatra, pozorišta mladih
Autor intervjua: Neda Gavrić
N.G: Da krenemo od Osnovne škole „ Ivo Andrić“, od koje je zapravo sve i počelo. Кoji su to uspesi koje si ostvario dok si pohađao ovu, banjalučku, Osnovnu školu?
N.D: Pohađao sam OŠ „Ivo Andrić“ iz koje sam sa sobom u život ponio mnogo lijepih sjećanja i mnogo uspjeha koje sam tu ostvario, a za koje su svakako zaslužni svi moji profesori, pa i oni koji mi nisu predavali.
Tokom mog osnovnog skolovanja desilo se mnogo toga. U osnovnoj skoli najvise sam se isticao u literarnoj, dramskoj i recitatorskoj sekciji. Takođe moram da napomenem da sam na tim poljima ostvario i mnogo nagrada, a to je da sam tri puta ucestvovao na takmicenju iz recitovanja gdje sam se nakon opstinskog plasirao i na regionalno takmicenje, takođe ostvario sam razne uspjehe u pisanju literarnih radova na razne teme, kao što su „Zdravo tijelo, vedar duh“ ispred MPOS gdje sam ostvario prvo mjesto ispred svoje kategorije, „Scenarij o Petru Kočiću“ i „Iza horizonta“ gdje sam osvojio dvije prve nagrade na Inostu mladih, i učestvovao sam u svim kulturno-umjetničkim manifestacijama u školi.
N.G: Glumom se baviš već 9 godina i ideš u dva studija glume, koja? Кoji je to momenat bio presudan da se baviš glumom ?
N.D: Moram da kažem da sam od malih nogu počeo sam se baviti glumom, još kad sam imao 6 godina. To je bilo neocekivano, jer je DSG „Roda“, u koji sam se i ja upisao, došao u moju školu, i poklonio mi jedan predivan poklon za rođendan, a to je predstava. Od tada sam zavolio glumu, jer sam vidio da je zapravo gluma igra. Veliku zahvalnost dugujem Nevenki Neni Rodić, svojoj teta Neni, koja me je naučila mnogim stvarima u životu, a ne samo o pozorištu. Prije dvije godine upisao sam se u Dis pozorište.
Za ovih 9 godina odradio sam veliki broj predstava. Neke od njih su na primjer predstava „Smiješno putovanje“ sa kojom smo išli na Međunarodni festival pozorišta u Kotor, „Trospratni bolesnik“ sa kojim sam išao ispred DSG „Roda“ na Omladinski festival u Višegrad gdje sam ujedno osvojio nagradu za najbolju mušku ulogu, „Mali princ“ gdje sam imao čast da imam glavnu ulogu u toj predstavi. Tu su jos mnoge odrađene predstave kao što su „Ježeve kućica“, „Nestašno pače“, „Šavovi“, „Fantastični gusari“, „Medvjedova ženidba“, „Pile Jole“, i još mnogo sitnih igrokaza sa kojima smo nastupali humanitarno u JU Centar „Žaštiti me“, Zotović, Jevrejski kulturni centar, Mozaik Prijateljstva, Apeiron i na još raznih mjesta.
N.G: Učestvovao si dva puta na proslavi Dana Republike kao najmlađi učesnik, tri puta na Svetosavskoj akademiji, takođe si učestvovao na obeležavanju Dana proboja Solunskog fronta. Šta tebi, kao jednom mladom čoveku znače pozivi na ovakve velike i značajne manifestacije?
N.D: Kao najmlađem učesniku na svim tim manifestacijama bila mi je velika čast i zadovoljstvo. Prije svega, jer me spremao profesor Tihomir Levajac. Takođe nije mala stvar biti učesnik takvih akademija, jer kroz njih čuvamo i njegujemo naš srpski jezik, našu državu i našu kulturnu baštinu.
N.G: Završio si i nižu Muzičku školu Vlado Milošević, sviraš harmoniku već 6 godina. Odakle ljubav prema muzici?
N.D: Malo kasnije rodila mi se želja da idem u muzičku školu. Upisao sam se, i izabrao sam harmoniku kao instrument. To je takođe jedna posebna ljubav koja se ne može ispričati, već se samo može odsvirati. Prije godina dana završio sam nižu muzičku školu „Vlado Milošević“ u Banjoj Luci. Osnovnu muzičku školu završio sam kao vukovac. Moram priznati da tih 6 godina nije bilo lako. Takođe osvojio sam i razne nagrade iz instrumenta. Na školskom takmičenju učestvovao sam tri puta gdje sam osvojio prve nagrade, jednom sam učestvovao na republičkom takmičenju gdje sam osvojio drugu nagradu, takođe učestvovao sam na raznim kulturnim dešavanjima sa harmonikom u sklopu osnovne muzičke i redovne škole.
N.G: Nedavno si postao i pomoćni sudija u košarci a uskoro polažeš za sudiju. Кako stižeš sve ovo zajedno da uskladiš? Prosto je neverovatna i čudesna tvoja svestranost.
N.D: Čovjek pored svojih obaveza, voli neki sport koji ga opušta. Taj sport je za mene košarka. Pomoćni sudija sam postao još na Malim olimpijskim igrama koje su se igrale u osnovnim školama. To je bilo prije godinu i po. Nedavno sam se javio zboru kosarkaskih sudija kojima sam izrazio želju da postanem sudija. Sudija ću postati početkom sljedeće godine.
N.G: Takođe si i veliki kolekcionar lego kockica kao i knjiga kojih imaš jako mnogo. Jednu knjigu si posebno izdvojio, kao i jednog književnika za kojeg te vežu najlepše uspomene?
N.D: Pored svega kolekcionar sam lego kockica. Imam kolekciju koja broji preko 200 različitih setova. Lego me naučio istrajnosti, preciznosti, disciplini, sistematičnosti, mogu slobodno reći svim vrlinama koje su mi pomogle da budem uspješan u ostalim aktivnostima.
Naravno, nema knjizevnika koji za mene nije veliki, ali svakako jedan od najznacajnijih i srcu najdrazih je profesor Tihomir Levajac. O njemu sam slušao mnogo prije nego što sam ga sreo. Bio je profesor majčinoj tetki u medicinskoj školi. Još od tada se o njemu pričalo kao o odličnom, ali vrlo strogom profesoru. Moja želja da ga sretnem je bila toliko velika da ga je i privukla u moj život, i mene u njegov. Ta veza je postala veoma jaka i obostrana. Jedne prilike iskazao želju da imam sve njegove kjnige, ispisao posvetu i donio mi za Novu godinu. Od svih njegovih kjniga najdraža mi je Antologija pjesama „Krilato ja“, koje ustvari nije on napisao, već ih je kroz svoj radni i životni vijek pažljivo birao i skupljao. Iz te antologije on je izabrao pjesmu sa kojom me je spremao za Dan Republike. I ono što je meni najznačajnije ta zbirka nikada nije objavljena.
N.G: Кoja bi bila tvoja poruka mladima , kao nekog ko po ličnom primeru pokazuje koliko je sve moguće ukoliko neprestano ulažemo u sebe, svoj rast i razvoj?
N.D: Moja poruka mladima jeste sasvim prosta, a to je jedna strofa iz pjesme Velimira Miloševića koja glasi:
„Od rođenja do osamnaeste,
Budi dijete, zavoli zvijezde,
A u duši budi dijete dovijek,
I tako ćeš postati veliki čovjek.“
Ovi stihovi nam govore da je djetinjstvo najbitniji period života. Da sve što želimo i volimo u životu treba da ostvarimo prije nego što odrastemo, jer upravo od toga kasnije živimo.
