Dragan Vilić, rođen 1956. godine u Gacku, Bosna i Hercegovina. Od 1959. godine do 1992. živio u Sarajevu. Od 2002. godine živi u USA do 2021. godine, kada se sa suprugom vraća na Balkan i posle godina lutanja balkanskim gudurama nalazi smiraj u podnožju planine Zlatibor, Užice, Srbija, gde danas žive supruga i on, daleko od dece i unuke, koji su u Americi… Narod bi rekao: Nikad dva dobra sastaviti! Do sada je objavio sedamnaest knjiga.
N.G: Dragane, iako ste odavno počeli da baratate sa rečima, da ih pretvarate u pesme, priče, pripovetke, ipak je prošlo dosta vremena od prvog pisanja i prvog publikovanja. Koji je to bio Vaš prvenac i kada ste uplovili u talase književnosti?
D.V: Moja prva knjiga, koja je izašla iz štampe, je zbirka poezije STAKLENO CARSTVO. Objavljena je u Književnoj zajednici VASO PELAGIĆ u Banjaluci, 2000. godine. Taj prvjenac je nastao u strahotama rata u BiH i djelo je koje autentično, kroz stihove, govori o nesrećama koje rat nosi sa sobom za male ljude, ali je ujedno i kritika rata i onih koji vijekovima narodima poturaju “kukavičije jaje”, tjeraju narod da strada i gine, a sve zbog ličnih ekonomskih interesa i ko zna kakvih drugih, koji mi ljudi ne možemo vidjeti, niti čulima osjetiti…
Kada se sjetim tih vremena, prateći i ostale, ratne i poratne događaje, razmišljam da je sve namješteno i podvaljeno ljudima od nekih onstranih sila koje iz naših muka i naših duša crpe adrenalin kojim se hrane i od kojeg žive. Mi ratujemo i branimo: ideale, naciju, religiju, svoj narod, svoja predubjeđenja, vjerovanja…, a sa druge strane zamišljene i izmišljene crte isto su ljudi koji to isto čine.
Linija razdvajanja, na kojoj se gine i strada, je crijevo u kome se skuplja mržnja, naše patnje, energija iz naših paćeničkih duša, koja je hrana tim onostranim bićima. Znam, reći će mnogi da su ovo Teorije zavjere, kako čovječanstvo popularistički naziva sve ono što je naizgled imaginacija i što ne može razumjeti, no ja mislim da teorije zavjere uopšte ne postoje. Postoje samo Zavjere, koje su usmjerene protiv čovječanstva, koje je uspavano i na putu je ka samouništenju… Neka nam je Kosmos na pomoći svima jer ovo vrzino kolo samo neko iz Kosmosa može razmrsiti…
N.G: Rođeni ste u Gacku ali su Vas životni putevi vodili od Sarajeva, preko Amerike pa sve nazad u naše krajeve, gde od skoro živite na Zlatiboru sa suprugom. Koliko je teško bilo podnositi sve te velike životne promene, stalni polasci od nule i reklo bi se konstannti rastanci od nekoga ili nečega? Kojim delom je to uticalo na Vaše stvaralaštvo?
D.V: Da. Rođen sam 1956. godine u selu Braićevići, koje se nalazi desetak kilometara daleko od Gacka. Kada sam napunio tri godine, 1956. godine, otac i majka su me “utrpali u sepet” i autobusom dovezli u Sarajevo, a da mene nisu ništa pitali o tome da li želim ili ne ići iz tih brda u kojima su se moji preci krili od Turaka skoro pola milenijuma, pa od Austrougara, ustaša i drugih zlotvora…
To je bio prvi egzodus čovjeka čiji će cijeli život biti obilježen neprestanim bježanjem od zla koje ga progoni. Uzrok tog mog prvog egzodusa bila je to što su moga djeda ubili zločinci Vlada Šegrta 1942. godine, jer je, navodno, bio simpatizer vojske kraljevine Jugoslavije, popljačkali Vilića imanje i ostavili sirotinju da polako crkava u gatačkim gudurama ili da bježi negdje drugo krijući svoju “sramotu” I pokušavajući obezijediti bolju budućnost svojim potomcima…
I taman, sam pomislio „Bože pomozi“, imam porodicu, siguran posao, stan, kuću, poprilično lijep život, ono isto zlo iz Teorija zavjere, opet napada, organizuje rat u Sarajevu, u BiH, u Jugoslaviji i sa torbicom u ruci, u kojima su dječije stvari, porodica i ja bježimo iz Sarajeva kojem su zavladale sile ratne pošasti. Sve ono što je narod gradio je porušeno i neka čudna nadljudska mržnja je od raja napravila pakao od države koja je bila najperspektivnija država na svijetu, a koja je uništena i razorena za samo nekoliko godina, kao dokaz da oni koji su je stvorili, vještački održavali „na aparatima“, mogu da je i ubiju kada god to požele…
O, tom periodu ne volim baš mnogo pričati, kao što to ne vole ni mnogi koji su dobrovoljno bili sa svojim narodom, ili bili primorani da budu u ratu štiteći svoju sirotinju dok se domaća i bjelosvjetska bagra bogati na znoju i krvi prvenstveno svog naroda… To stanje anarhije, katklizme i ratne pošasti sam opisao u mom prvom romanu koji se zove TRAGOM BUNILA, koji je ja mislim treća moja knjiga koja je štampana 2014. godine.
U Americi sam bio skoro dvije decenije sa suprugom i mlađom kćerkom. Supruga i ja smo se penzionisali. Imamo penzije od kojih bi mogli skromno da živimo u Americi, ali smo se odlučili da proživimo na našim prostorima, među svojim narodom, ovo što nam je ostalo od života. Vratili smo se 2021. godine iz Amerike, a starija kćerka i unuka su iste godine emigrirale za Ameriku, tako da smo opet razdvojeni od naših najmilijih. No, predodređenje, ili sudbina, Bog ili neka druga viša sila su kreatori života svakog bića na ovoj planeti, svakog bića u Kosmosu i svjestan sam da čovjeku nije dato da on odlučuje o svom životu, za razliku od mnogih koji misle da su oni ti koji kreiraju svoju sudbinu, na šta se Tvorac, vjerovatno, nasmije našem, ljudskom neznanju i egoizmu, koji nas kroz život satire…
Da. Ovo cjeloživotno prognastvo je mnogo uticalo na moje pisanje. U suštini, da priznam, da nije bilo ovih lutanja svijetom mislim da ne bi ni bilo pisanja. No, vjerujem da je i to predodređeno i trudim se da ispunim svoj životni zadatak, da mi se ne bi desilo nešto još nešto strašnije u budućnosti – da moram ponavljati život. Nije ovo skepticizam, nego jedan zaključak izvučen iz života, koji me naučio da poštujem velikog Sokrata i da shvatim njegovu poruku, koju je izrekao pred kraj svog života: „Sad znam da ništa ne znam!“ Te veličanstvene riječi su postale simbol moga života, simbol mog književnog rada i uvijek im se kroz misli vraćam kad god pomislim da nešto znam…
N.G: Koliko ima biografskog u onome što pišete i stvarate? Koje su to bile teme koje su bile neizostavne u Vašem, zaista bogatom književnom opusu?
D.V: Autobiografija je skoro sveprisutna u svakom mom djelu. Mislim da je to jedan od puteva kojim književnik treba i mora da ide, bez obzira piše li nešto što je lično doživio, vidio ili čuo, jer ako ne osjeti događaj, ne pročisti ga kroz sopstvene emocije, kroz srce, dušu i um, ne unese u njega sebe, on nije u stanju da opiše taj događaj kako treba.
Teme mog pisanja su različite – lirična, rodoljubiva, socijalna poezija, pripovijetke protkane lirikom, epikom, romani sa istorijskom podlogom, retrospektiva i vraćanje u prošlost u bunilu pisanja, fikcija odlaska u budućnost kroz imaginaciju i želju za spoznajom smisla života… Teme su nekada vezane za najjednostavnije oblike života u prirodi, za nas male ljude, nekada su žestoka kritika onih koji vladaju ovim svijetom i onih koji puzaju pred njima, ližu im stopala i kupe mrvice isod njihovih stolova, nekada je to divljenje ženi, najvećem borcu u Kosmosu, nekada patriotizam, iako sam poprilično kosmopolista i vjerujem da dobar nacionalista ne može biti dobar, ako nije prvnstveno kosmopolita i da nacionalizam u takvim slučajevima prelazi okvire nacionalizma i srozava se u fašistike ponore.
Često su moja pisanja socijalna kritika društva, čovječanstva. Nisam „dežurni režimski pisac“, niti to želim biti. Ne pišem lažne ode i slavopojke, ne pišem po narudžbi i ne puzam pred autoritetima, tako da i nisam baš omiljen među onima koji „kroje“ sudbinu nas književnika. No, kroz takav pakao su prošli mnogi veliki pisci, koji su se dokazali za života, a potvrdili poslije života, pa neka to prođem i ja mali čovjek i još manji književnik. Nije ovo skromnost. Ne volim skromne ljude jer oni ili su siromašni duhom, umom, nemaju dovoljno znanja, nisu dobro edukovani, ili nisu dovoljno sposobni ni za šta, pa se lukavo kriju iza skrušenosti…
O, da… Umalo ne zaboravih. Tema mojih pisanja je i religija. U mnogim mojim pjesmama, pričama, romanima je izraženo moje poštovanjem prema najvećima koji su pokušali pomoći ljudima, prema: Zaratustri, Budi i još nekima, a najviše poštovanja imam prema Hristosu kojeg su na Golgoti razapeli Kajafa, fariseji, književnici i neuki narod, a kojeg od tog strašnog čina razapinju kroz nas male ljude skoro dva milenijuma, besmrtnog – Isusa Hrista… Često sam I kritičan prema onima koji obilato koriste religiju za kontrolu masa, za kontrolu nas goja (stoka na hebrejskom), pa me neki smatraju kontraverznim književnikom, što strašno godi mojoj duši, da budem malo sarkastičan i ironičan, upotrijebim ove dvije stilske figure koje jako volim i sveprisutne su u mojim piskaranjima…
N.G: Kada bi se morala povući paralela između života U Americi i života na Balkanu, koje bi to razlike bile? Za prednosti svi dobro znamo ali koje su to mane u odnosu na naše prostore?
D.V: Teško je to izreći u samo nekoliko rečenica. Godine života i iskustva koje stekoh kroz život su ostavile duboke tragove na mojoj duši, urezane i lijepim i ružnim. Prednosti postoje na obadvije strane i ujedno su razlika između Amerike i ovih prostora, a tako postoje i mane.
Prije nego odoh u Ameriku imao sam jednu pomalo čudnu, nastranu sliku o toj zemlji, o ljudima koji tamo žive, o socijalnom, društvenom sistemu… Glledajući filmove, čitaju štampu imao sam utisak da je to jedna divlja,beskrupulozna država u kojoj postoje zakoni, ali da se ti zakoni ne poštuju. Mislio sam da su ljudi „divlji“, nasilni, da Amerikom vlada zlo, kriminal droga, i sve ostale pošasti. Ima svega toga, ali u suštini zakoni su jaki i moćni i prema svima primjenjivi. Recimo, da bilo kog senatora policija uhvati pijanog za volanom, stavljaju mu lisice na ruke i on odlazi da prenoći u zatvoru, plaća kaznu kao i svaki trgovac, radnik, rudar, domaćica…
No, sa druge strane, Amerika je zemlja u kojoj profit nemilosdno gazi sve pred sobom, a od Amerikanaca je napravila emocionalne vampire, koji često ne vladaju razumno svojim emocijama, ne primjenjuju ih umno, niti duhovno, pa se dešava da ponekad padaju u histeričan plač kad treba da su srećni i da se raduju, a nekada se luđački smiju za nešto zbog čega bi razuman čovjek morao da se suzdržava, žali i plače.
Na licima im (govorim o običnim ljudima), uvijek titra neki osmjeh ljubaznosti, koji meni više liči na osmjeh poniznosti, koji je „genetski ugrađen“ u njih sa Hipi pokretom, kada je američka omladina poslužila, za svjetski sksperiment zombiranja ljudi, koji se danas pokušava primijeniti i na ostatak čovječanstva… Amerikanci su, u glavnom, ljudi koji neće učiniti zlo čovjeku bez razloga, pomoći će ako mogu, a ako ne mogu udaljiće se… O balkanskom mentalitetu i mana mislim da dovoljno znate, pa ih neću ni pominjati…
N.G: Koliko je naš čovek uključen u kulturni život i uopšte u aktivnosi i dešavanja koja su važna za moguće delovanje našeg čoveka u stranoj zemlji? Koliko ih uopšte ima na mestima sa kojih se nešto pitaju ili o nečemu odlučuju?
D.V: Mogućnosti za ostvarivanje kulturnog i duhovnog života u Amerci su velike, ali Amerikanci ih slabo koriste. Mnogo je muzeja, kina, pozorišta, opera, muzičkih festivala, slikarskih izložbi, modnih manifestacija, ali uglavnom to je dostupno bogatijim slojevima društva i onima koji su „trulo bogati“ – što bi rekli na ovim prostorima. Priroda je prlijepa, bogata planinama, rijekama, jezerima, nacionalnim parkovima koji su zaštićeni i ulaz u njih je besplatan, tako da bi mogli da se i duhovno uzdižu, no oni nemaju vrmena, ali vieše nemaju želju i naviku da provode vrijeme u tim blagodetima i da se emotivno i duhovno uzdižu.
Hrišćani rijetko idu u bogomolje i da nije drugih religija Amerika bi, u suštini, bila država agnostika i ateista… Prosječan Amerikanac, uglavnom, emotivnu duhovnost doživljava u restoranima brze hrane, šopingu, video igricama, holivudskim ludorijama, kojima im „Gospodari prstenova“ blokiraju um, rade mnogo i neprestano su u strahu da će ostati bez posla, u strahu da će se razboljeti što je jedna strašna kazna jer je i zdravstvo u Americi podređeno profitu, a ne humanosti… Usluge u zdravstvu su izvrsne, ali cijene usluga su destorostruko, stostruko veće nego ovdje…
N.G: Prateći Vaš rad, obreli ste se u više književnih žanrova. Šta je ono Što Dragan Vilić najviše voli da stvara i piše?
D.V: Ovo je pitanje na koje je teško dati adekvatan odgovor. Ja nikada ništa nisam napisao što sam „volio“. Niko mi ne vjeruje, osim onih koji me dobro poznaju, da ja pišem vođen i nošen nekom Silom koja sa mnom „manipuliše“ i koja me tjera na pisanje. Naravno, tu ima i nekog sebičnog užitka, strasti, pa i ljubavi koja godi, a da nije tako ne bih ni pisao. Uglavnom, pisanje shvatam i prihvatam kao sopstveni životni zadatak i pokušaj da ostavim trag u besmrtnosti i bezvremenosti. Nikada ne postavljam pred sebe zadatak šta ću pisati. To se uvijek kao bljesak pojavljuje i onda „padam u trans“ i pišem… Nisam od onih pisaca koji “za svaku slavu” imaju već pripremljenu odu ili ako je nemaju začas je smandrljaju I izbace u eter… Pokušavam da pišem prvenstveno za budućnost, a ne samo za sadašnjost…
N.G: Učesnik ste mnogih književnih manifestacija koje svakako, svakom piscu, mnogo znače. Šta su za Vas predstavljala i šta predstavljaju ovakva književna druženja?
D.V: Književna druženja za mene su prvenstveno prilike za sklapanje prijateljstva sa ljudima koji imaju ista ili slična interesovanja, prilika da nešto naučim, spoznam, steknem iskustvo. Iz tih druženja su se porodila prijateljstva, koja mi mnogo znače, ne samo kao književniku, nego kao i čovjeku.
N.G: Što se tiče Vašeg povratka u svoju zemlju i među svoje ljude, pretpostavljam da Vam to neizmerno mnogo znači, šta je to čemu bi se voleli posvetiti ? Da li će sada biti više vremena za pisanu reč?
D.V: Zahvalan sam Tvorcu Kosmosa što sam ovdje, među svojim narodom, u mentalitetu kome pripadam i nadam se da ću ovdje završiti i svoju krnjiževnu i životnu karijeru. Vremena u svakom slučaju sada imam mnogo više, jer sam završio gotovo sve životne zdatke I nastojaću da dosta vremena posvetim i književnom radu, ali i odmaranju od mukotrpnog života, kroz koji sam prošao, kao i sabiranju životnih računa, pokušati da izvučem neke konsekvence gdje griješih, gdje bijah dobar, gdje se ogriješih, posvećujući dosta vremena razmišljanjima, molitvama i meditciji, pokušavajući se spremiti za život poslije života, za onaj u koji, ja, istinski vjerujem da je mnogo vredniji od iskušenja kroz koja prolazimo kroz ovaj, mukotrpni, teški, ali i lijepi život.
N.G: Nedavno je objavljen i Vaš novi roman pod naslovom BLUDNICA. Nećemo otkrivati o čemu nam on govori i šta nam poručuje ali je svakao važno da obavestimo čitalačku publiku gde i kada će se održati njegove promocije? Gde se roman može pronaći u slobodnoj prodaji?
D.V: Da… Prije par mjeseci je objavljen roman BLUDNICA. Jedna promocija je već održana na “Sajmu knjige” u Novom Sadu, u organizaciji SKOR-a. Planirana je u junu promocija u UKS, u Francuskoj 7. U planu su promocija u Banjaluci, Trebinju, možda i u „Prosvjeti“ u Tuzli i još nekim gradovima.
Na tim promocijama biće djelomično predstvljen moj sveukupni književni rad (sedamnest izdanja) jer je prošlo dvije decenije od mog zadnjeg predstvljanja javnosti uživo, ako ne računamo, nekoliko promocija koje sam ostvario na ovim prostorima 2019. godine kada sam dolazio iz Amerike u posjetu rodbini i prijateljima.
N.G: Beskrajno Vam hvala na ugodnom razgovoru i izdvojenom vremenu. Ekipa književno-obrazovnog portala POKAZIVAČ Vam želi svako dobro u životu u radu. Mnogo sreće i uspeha, iznad svega zdravlja. Kako Vama, tako i Vašim najmilijima.
D.V: Hvala Vama i hvala POKAZIVAČU što ste mi dali priliku da govorim o svom životu i svom književnom radu, poslije višedecenijskog egzila, višedecenijske šutnje. Neka vas sve svaka sreća prati kroz život i uspon na vašem pregalačkom putu!
Autor intervjua: Neda Gavrić
