“ Ne.
Ne volim Zimu.
Razmišljam dok hodam srećnim, osvjetljenim ulicama moga grada.
Miriše mi na želje..
Neostvarene želje.
Miriše mi na Novu godinu.
Miriše na topli Zagrljaj koji me budi, i govori
„Dobro Jutro.“
Miriše na najposvećeniji poljubac u čelo.
Ali… Miriše mi i na neozbiljnost.
Na riječi koje su ostale samo riječi.
A riječi bez djela su samo prazna slova, bez svoje note sreće koja bi ih krasila.
Riječi koje su ostale tu. U tom momentu. Obilježile samo taj trenutak.
Nisu doživjele da se transformišu u Ljubav i ugledaju svjetlost ovog zimskog dana…
I dalje šetam, bez nekog određenog cilja.
Volim da vidim nasmijana lica, ne razmišljajući jesu li iscenirana samo kako bi njima bilo bolje, ili možda ipak baš onako od istinske sreće.
Nailazim prvo na razne štandove prepune najljepših poslastica.
Oči mi zaigraše.
Potom su me kako volim reći „pomalo nepotrebni ženski ukrasi“ osvojili. I tu zastajem na sekund…
Ali..
Nešto me uporno vuče na drugu stranu gdje nažalost, rijetko ko zastaje.
– Štand sa knjigama.
Prvu koju sam ugledala bila je :
„Alhemičar“ – Paulo Koeljo.
Moja omiljena.
Otvorih onako spontano i prvo što ugledah bila je rečenica :
„…Ratnik svetlosti mora imati strpljenja u teškim trenucima i biti svestan da se Svemir zaverio u njegovu korist, makar mu to trenutno i ne izgledalo tako…“
Свемир — Фламарион (цртеж, Париз 1888.) и Хајкенвелдер (бојење, Беч 1998.)
Tad mi je konačno i srce zaigralo.
Smijem se u sebi, znajući da slučajnosti ne postoje.
I da ja ipak volim zimu. „
