U izdanju Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca umjetnika Nekazano izašla je knjiga poezije Vojina Trivunovića “Rasklop”. Ovo je šesta knjiga gdje se Nekazano pojavljuje kao suizdavač pored Književne zajednica “Vaso Pelagić” iz Banja Luke i Kluba ljubitelja knjige “Majdan” iz Kostolca.
Autor je ovu knjigu posvetio svom unuku Vuku. Knjiga je urađena u pet ciklusa: Kako sam postao Čovjek, Tajna, Rasklop Tajne, O kiši iz vedra neba i Otkivanje kose.
Kniga ima čak sedam recenzija koje na adekvantan način predstavljaju Trivunovićevo ukupno djelo i ovu knjigu. Tako su Dina Zavarko, Duško Ž. Popović, Ibrahim Honđo, Mirjana Štefanicki Antonić, Ranko Preradović, Senahid Nezirović i Verica Tadić ocijenili ovu knjigu izuzetno kvalitetnom i uspjelom.
Tako poznati Kanadski pjesnik Ibrahim Honđo porijeklom iz Bosne i Hercegovine u svojoj recenziji pod naslovom “Vješti „zidar“Pjesme”, kaže: “ Čitati poeziju pjesnika Vojina Trivunovića za mene je uvijek doživljaj, a posebno kada se nađem u ulozi jednog od nekoliko prvih čitalaca. Sam naslov najnovije Trivunovićeve knjige „Rasklop“ budi znatiželju čitaoca i nameće pitanje šta to pjesnik rasklapa, šta želi da nam predoči, da nam poruči, u kakav poetski lavirint nas uvodi i kuda će nas odvesti. Znatiželja čitaoca vuče jednostavno da čita u dahu ovu knjigu, pisanu prepoznatljivim Trivunovićevim jezikom, protkanim često jednostavnom narodnom filozofijom i mudrostima, koje plijene čitaoca i tjeraju ga da čita od početka do kraja bez predaha.
Mada, naočigled jednostavna poezija, ne može se ipak čitati kao X sto roman. Ona traži da je čitamo polagano, riječ po riječ i dobro zavirimo u svaki stih, ali i između stihova, da bi dokučili i doživjeli svu ljepotu njegovog poetskog govora i svu čaroliju koju nam njegova poezija pruža. Mada je ovo knjiga pjesama, slobodno se može reći da nam svaka pjesma priča priču o životu koji je prošao, ali koji ima mnogo dodirnih tačaka sa sadašnjošću. Uz to moram reći da slikarskom oku ne bi promakla ni jedna slika naslikana Trivunovićevim stihovima, te da bi dobar slikar ako ne sve, a ono većinu ovih stihova mogao oživjeti na platnu.
Pjesnik Vojin Trivunović piše bez interpukcije i velikih slova, što i nije važno. Važno je naglasiti da je veoma dobro naučio igru riječima, da zna svaku riječ staviti na pravo mjesto i veoma vješto „sazidati“ pjesmu. Pjesme u ovoj knjizi su kratke, koncizne, ali tako moćne. Zato njegove pjesme treba iščitavati da bi prodrli u srž, jer njegova poezija je kao rijeka u koju uđeš i pustiš joj da te nosi, a ti uživaš. Svaka pjesma je priča, svaka pjesma je znak i poruka iz prošlosti, koja nam dolazi kao opomena i podsjećanje šta bi trebali da radimo i uradimo sada i ubuduće. A pjesma mu je smirena i tiha, a iz te smirenosti i tišine odjekuje sve
ono što je pjesnik želio da nam kaže, da nas podsjeti, da bi sebi olakšao, a nas probudio iz sna. Na ovoj prelijepoj lepezi od pjesama nije teško prepoznati jednostavnost i orginalnost stiha, kao ni Trivunovićevu čovjekoljubivost i brigu za čovjeka i o čovjeku, njegovu duševnost, njegovu snagu koju crpi iz zavičajnih brda i dolina. Njegovu poeziju zbog toga ne možemo okarakterisati kao zavičajnu, jer ona se prostire daleko i po dužini i širini našom planetom. Mada piše o prošlosti, ne možemo njegovou poeziju okarakterisati nostalgičnom, žalom za prošlošću, jer po mom poimanju, pisanje o prošlosti ne znači nostalgiju za onim što je prošlo, mada mnogi to tako gledaju i tumače. Ako se držimo one izreke da je istorija učiteljica života, onda bi na njoj trebalo da učimo i gradimo bolje sutra. Na žalost, ljudi ne grade boljitak na istoriji, već je zloupotrebljavaju. Vjerujem da je i Trivunović u svojim pjesmama progovorio o istoriji kroz stihove o ratu, kako bi nas podsjetio jednostavnim i smirenim pjesničkim jezikom kojim pravcem bi trebalo da idemo.(Pjesme: „Bezum“ st. 39, „Srljanje“ st. 42, „Čovjek u ratu“ st. 58, „Putevi i progoni“ st. 59). U ovoj knjizi stihova Trivunović se ne miri sa saznanjem kako je bilo, jer ga sadašnjost kopka, razapinje ga između sada i nekada, vežu ga sjećanja, da se ne zaborave i nagon čovjeka, da se ne ponovi. Zato njegovi stihovi u ovoj zbirci govore o ljudima i njihovom ponašanju i načinima življenja, o odnosu jednih prema drugima, o tome kako mijenjaju lica, kako ih skrivaju pod maskama, ali i o ljudskom moralu. On je to sve gledao i vidio, gleda i vidi, pamti i zapisuje da ostane trag, a to je domaći zadatak svakog pjesnika.
I na kraju moram reći da se o svakoj Trivunovićevoj pjesmi može napisati kraći esej, naslikati slika, ali i to da pjesniku Vojinu Trivunoviću pripada visoko mjesto među najboljim balkanskim savremenim pjesnicima.”
“ Vojin Trivunović je ozbiljan i kvalitetan pisac sa posebnim stilom. Ponosni smo što smo suizdavači i ove njegove šeste knjige. Nadam se daćemo uskoro imati priliku da ovu i ostale Trivunovićeve knjige predstavimo barskoj publici”. – riječi su Labuda N. Lončara, predsjednika udruženja Nekazano, koji potpisuje suizdavaštvo ove knjige.
Vojin Trivunović, rođen je 10. oktobra 1956. go- dine u Rudićima kod Glamoča. Vrlo rano počeo je da ob- javljuje pjesme u novinama i časopisima.
„Male novine“ iz Sarajeva su ga nagradile za poeziju (1970). To mu je najdraža nagrada.
Prvu pjesmu za odrasle objavio je u sarajevskom „Oslobođenju“ (1974).
Još kao student u Novom Sadu biran je u Krug najtalentovanijih mladih pjesnika (1977).
Pored književnog bavio se i novinarskim radom. U Novom Sadu je bio stalni saradnik „Glasa omladine“ i član Književnog kluba Kulturnog centra Radničkog uni- verziteta „Radivoj Ćirpanov“ i Književnog kluba pri „Tribini mladih“. Uređivao je i Bilten Književnog kluba pri „Tribini mladih“ u Novom Sadu.
Po dolasku u Banjaluku počeo je da objavljuje u „Glasu“, a pisao je i u „Oslobođenju“ (I.Sarajevo), „Nezavisnim novinama“ (Banjaluka), a uređivao je i satirični list „Patka“ (Banjaluka). Radio je kao direktor i glavni urednik banjalučkih „Krajiških novina“ Uređivao je novine „Imperijal mač“ i „Kolo“ kao i satirični list „Jazavac“ u Banjaluci.
Bio je i potpredsjednik Upravnog odbora Novinsko – grafičkog i izdavačkog preduzeća „Glas Srpske“ u Banjaluci.
Prvu knjigu objavio je 1984. godine. Do sada su mu izašle knjige: „Ponavljati gradivo“ (pjesme), „Ram za glavu“ (aforizmi), „Od entiteta do blentiteta“ (satira), „Gluvo kolo“ (pjesme), „Kroz iglene uši“ (pjesme), „Tro- prstaš“ (roman), „Na posljednjoj liniji obmane“ (pjesme), „Ogledalo i slijepac“ (pjesme), „Proleteri svih zemalja raziđite se“/ Prilozi za kritiku političke ekonomije društva u tranziciji/ (pjesme – ekonomija), „Ćorkan“ (pjesme),
„Pelene i zavoji“ (aforizmi), „Čitači tragova“ (izabrane pjesme), „Ako Bosna presuši, gdje ćemo se utopiti“ (aforizmi), „Cjedilo“ (pjesme), „Čovjek u saksiji“ (aforizmi), „Izgon“(pjesme), “O lovu na tetrijeba” (pjesme).
Povodom četrdeset pet godina od objavljivanja prve ozbiljne pjesme za odrasle u sarajevskom „Oslobođenju“ i trideset pet godina od objavljivanja prve knjige izdao je Komlet odabranih radova u četiri knjige (2020): „Čitači tragova“ (pjesme), „Prilozi za kritiku političke ekonomije društva u tarnziciji“ (pjesme- ekonomija), „Bombe i upaljači“ (aforizmi), „Vršaj“ (pjesme).
Sa Stevkom Kozić Preradović i Rankom Preradovićem objavio je “Pjesme”, na esperanto jeziku, a sa Duškom Ž. Popovićem izabrane pjesme “Grad je spustio kapke”.
U čast 180. godišnjice pojave Prvog srpskog bukvara Vuka Karadžića, priredio je i objavio (2007) fototipsko izdanje.
Dobitnik je ugledne nagrade „Umovanje zdravog razuma“ (2006) Književne zajednice „Vaso Pelagić“ Banjaluka.
Radovi su mu prevođeni na strane jezike i uvršteni su u nekoliko antologija poezije i aforizama.
Član je Udruženja književnika Republike Srpske. Bavi se i izdavaštvom.
Po obrazovanju je diplomirani ekonomista. Živi u Banjaluci.
