Ova poštena desnica (laka joj crna zemlja), što drži ovo kljuse za ular, je moj đed Bogdan. Šeširić ili kačket na njegovoj glavi, je bio modni detalj bez kojeg, tvrdim odgovorno, dan ne bi mogao da počne. A karirane košulje sa kojima se srastao od malena, bile su njegovo svakodnevno radno odijelo.
***
Sve se zbilo jednog mirnog popodnevnog dana. U srednjoj ogradi, pod dokicom (kako smo je zvali). Mojoj maloj glavici i hirovima, nikada nije bilo ni mjesta ni kraja. Te ni ovaj put nije bilo drugačije…
– Bježi mali, viče đed. Ritnuće se kljuse. Udariti te ne daj Bože, pa posla pribaviti.
A ja nako junačina, hajduk đedov.
– A đe će se ritnuti, kad vičeš da je mirna?
Neuša đed ništa što ja zborim. A ja radoznao, hoću kljuse da jašem… pa ga lati za onu grivu i skoči nanju. Ono se ritnu, otpuva nozdrvama. A đed će otuda:
– Ma silazi ozgo! Vide ga.
– Ne viči đede, hoće me zbaciti, pa posla pribaviti.
On prileti staračkim trkom, lanu kljuse za ular, a ja „ko na konju“. Čini mi se da je sav svijet s ovu i onu stranu brda i sve dole do ceste, bio moj. A kako je drugačije i moglo biti, nego tako.
Odmicali tako dani, đed pao na postelju. Svezalo ga, ne da mu ustati. Prođe još koje jutro i noć od tog tužnog dana, i đedu stade srce. Čini mi se da je toga dana sve utihnulo i zaspalo. Svili se sivi oblaci. Nebo sivo ko volunjsko oko iz kojeg je kapala jedva koja kap. Čini mi se kao da se i ono junačilo, da ne zaplače. A onda je pljusnulo. Padalo je tri dana i tri noći. Onaj četvrti kad je i ono izdahnula, kada su još samo šume uzdisale za đedom, prodašmo kljusinu. I tada sam plakao. Uplakan, još jednom pogledah ognjište. Pusto. Praznina je odzvanjala u mojim ušima. Zidine i mrtvilo. Otac me privi uz sebe, i reče:
– Morali smo. Nismo imali zbora. Đeda više nema, a nas život vodi dalje.
I tako pođosmo kući. A ova slika ostade svjedok jednog lijepog i srećnog djetinjstva.
