Počinjem priču o vremenu koje nije drugačije niti će biti od onoga što dolazi i prolazi. Možda će nekome djelovati nevjerovatno, čarobno, u krajnjoj liniji pomalo mitski i legendarno. Ne, ovo je list iz života umjetnika koji je živio, radio i htio da bude čovjek. Vrijeme je uvijek ostajalo isto, samo su ljudi bili drugačiji. Ono što znam sigurno, da postoje ljudi koji su poput svjetlosti, najsjajnije nebeske zvijezde čiji sjaj ostaje svakog dana postojaniji. Da bi čovjek sačuvao taj sjaj, ljepotu i neprevaziđenu snagu prirode mora da bude čarobnjak ili umjetnik. Osoba o kojoj ću pisati, već ima svoju priču, čvrstu kao stijena, veliku kao plavo more i vječnu. To je neko ko je naučio šta znači živjeti i biti čovjek. Bez imalo sumnje, jasno mogu reći da sam upoznala nekoga ko je čovjek. Upravo zbog tog čovjeka, danas pišem iz zahvalnosti ovo da pokažem i dokažem kako jedna lasta može učiniti proljeće ljepšim. Svi mi dolazimo u godine kada moramo dokazati svoju vrijednost i zaslužiti poštovanje drugih. Kada gledamo to iz ugla prosvjetnog radnika, veliki je to zalogaj i za najbolje igrače. Ono što je bitno i važno, da u ovom poslu ne treba biti igrač, i treba slušati srce. Mnogi mladi ljudi se nađu na raskrsnici života, gdje dalje krenuti, kakav čovjek biti?! I onda kada imate priliku da upoznate pedagoga, profesora, čovjeka koji umije da razumije svaku misao jednog mladog umjetnika, shvatate da je to jedini pravi zadatak koji Vas čeka. Ne samo umjetnike, prolazile su mnoge generacije. Niko nije bio isti, različiti karakteri, ljudi sa dva lica, vedri, nasmijani, tužni ljudi srećnih očiju. Što je normalno, ponekad život zna biti staza trnja i ruža. Trebalo je sve to izvesti na pravi put. Povezati niti između dva lica, a da namjera bude pedagoška i vaspitna je veliki zadatak za velike ljude. Djeluje možda kao profesorka iz ne tako velikog grada, a opet je žena koja je bila dragulj i najsjajnija zvijezda. Ona je neko ko je naučio mnoge da vole, budu iskreni i da se bore za svoje snove. Pored gradiva i osnovnih znanja, malo je onih koji žele da te mlade ljude kulturno i vaspitni pošalju na pravi put. Treba sanjati i svaki san donijeti na svoj način. Prema tome, ovaj san je takođe i moj izraz i način zahvalnosti jer sam zahvaljujući ovom prosvjetnom radniku raširila svoja krila! Kao što rekoše mnogi ranije: “Treba biti umjeren u svemu!” “Bubamaro, ne izlazi na kišu, da ti krila ne pokisnu u snu se odjevni i sanjaj.” Tako je nastala i priča o mojoj prvoj knjizi, koja je bila snom odjevena baš kao i ja. I danas se pitam, kako je uopšte moguće da jedan profesor može uticati na tvoja životna opredjeljenja. Mogu reći da sam ponosna što sam bila njen učenik. Tolika dobrota i pažnja se teško nalazi, to je biser koji je sakriven duboko u more postojanja. Danas mi je ostalo sjećanje na čovjeka vedrog duha, velikih riječi i borca za život. Poraz je za nju samo riječ koja ne znači ništa, a otvara isti broj niz mogućnosti. I tako u vremenu iza kojeg ne ostaje Bog zna šta, poželjela sam da ipak ostanem. Bar u mislima, vedrini i duhu. Jer onda kada mi je teško, tragam za srećom tako što sam sigurna kako još uvijek postoje ljudi načinjeni od svjetlosti, krase ovaj svijet i čine ga ljepšim. Samo je pitanje, da li će budući prosvjetni radnici imati priliku da uče iz života svojih učitelja. Što je i poetna priče, da je važno biti čovjek i imati snage da se izboriš sa svim nedaćama života. Mnogi će reći da to nije važno, ali zar nije osnovni zadatak svakog od nas da bude čovjek. To možete naučiti samo ako ste imali priliku da gledate jednog borca, čovjeka srećnih očiju i velikog srca. I sada kada zatvaram priču znam da je put dobrog pedagoga posut trnjem a ruže su samo ono što donosi cilj! Jedino što mi ostaje jeste da poželim biti ovakav pedagog!
