Svakog ljeta se vratim
U staru kuću mog rođenja
Koja odavno prokišnjava,
Puna paučine i buba,
Zarđale brave i sjećanja,
Oronula i sve više,
Nalik meni.
Onda me rođaci
Počnu obilaziti
I sažaljivo gledaju
Moja povijena ramena,
Istanjenu kosu,
Broje nove bore,
Zaviruju u gorčinu duše.
Nosim izblijeđelu
Plavu kućnu haljinu
Sa bijelim krugovima,
Sipam im kafu
U okrnjene šoljice,
Tražim u kredencu
Čajne kolutiće,
Pričam o suši,
Brojim bijele krugove,
Bježim
Od razgolaćenih pogleda
I neizgovorenih riječi
Što bride jezik.
Dok odlaze čujem šapat:
Uvijek će biti sama.
