Sazore tako buđenja nova,
Prsnu ko pupovi usnulih grana,
Iz debla snažnog Kulture snova,
Umivena tintom poetskog plana…
Riječi se grle, kače o zrak,
Svaka je onaj iskonski trag,
I bila svjetlost i bio mrak,
Otisak duše dubok i drag,
A misli teku ko bistra rijeka,
Grgolje, preskaču stameni kam,
Iako uvir negdje nas čeka,
Tokom života palimo plam…
Koliko duša, o bože mili,
Koliko suza u staklenom vrču,
Gomile snova iz tuga su pili,
Odali počast svakome grču
I otišli na rubove beskrajnog svijeta,
Obzore kojima nema kraja,
Bojati latice boljega svijeta
Dahom života novoga sjaja…
A negdje uz obalu, gdje more diše,
U svakoj tišini nešto je burno,
Još jedan nektar vječnosti siše
U splitskom Krugu proljetni nokturno!!!
Zvjezdana Čagalj
