„eh ljepote, divote i čuda od ovog guravog sna – života“
Ime je moje, ko što je većma svijetu znano, Miralem Jojić sin rahmetli Muarema i Anđelije, baba i matere mi, da ne duljim o tome. Ono što na ovoj artiji upisato budne tako sve do kraja i da se ostvari a ostalo na volju vam i savest od boga datu.
Da počnem redom: neima ti ljepšeg za oko no ljepote ove Mujove. Okolo moje kuće sve drum do druma a okolo zlatna šuma, izvor do izvora i tica svih vrsta, da dušu razgali. Tu bi ti se i zadnja fukara ko paša osjećala – evo baš ko i ja, Mujo Jojić, od aganskog koljena i pašjeg šjemena, što kroz život proljećeh ko tica kroz rijetko granje. Imadoh mnogo čega što mi je preko bilo a malo od onoga što mi je trebovalo. Svud sam nos ugurivo ko nogu u tijesnu cipelu pa je za čudit se kako mi je i ostao na ovoj ćoškastoj glavi. Da su se od ljubavi dvori mogli gradit alahu bi ih do koljena sačinio a ovako, za sve srce samo zna.
Prođe i taj život ko teferič i ljetnjem rajskom danu i evo Muja gdje se sam sobom sabira a neima šta mnogo ni da sabere ni da oduzme. Duga mu riječ za kratak život već u bijelu artiju zino ko nekrst u džamiju pa se pita: lele, mater joj njezinu, visoko li je, šiljato li je , kako do vrha doći a još teže odozgora saći. Visoko je nebo za teška čoveka da mu duše nije i lude pameti nikada ga dofatio ne bi. Da ne duljim o tome jer vazda sam kratak bio za važne stvari.
Evo, dok na guravom i gubavom i ćoravom kljusetu sjećanja jezdim kroz prošla vremena, čudim se, ko što se lud vazda i svemu čudi, kako mi se to vrijeme vazda činjaše široko i duboko i dugačko, ko guber čoeku bez nogu, i pred njim se osjećah ko brodolomac pred velikom vodom, a sad stigoh do druge obale a ni do čukljeva nijesam ugazio. Osvrćem se oko sebe ko krivac pa ne znam jel mi malo jel mi mnogo. Sve vidim i sve je tu samo niđe sebe da opazim.
Stajao sam dugo pred ovim božjim šarenilom i divio se svemu, ko siroma pred izlogom varoške radnje, pitajući se šta li je tek unutra kad ovdje toliko ljepote ima, a tek sada sam, čini mi se, ušao u radnju i vidim sve jeftino, samo što nije badava, a unutra nikoga neima. Ili su svi već otišli ili je Mujo poranio. Eto , velim, džaba sam ljudima boljima od sebe smećo i vakima ko što sam ja činio veselje. Ko i svako budalasto živinče vazda sam mislio da će nešto tek da dođe pred mene, tek da se desi, a eto život popih brzo, naiskap, ko gorak lijek i tu jedino nijesam pogrešio, jer da sam samo lizucao i srkutao bilo bi potrajalo duže ali bi možda bilo i grče.
Eh bolan, gdje li sam u tom svom lutanju, badavadžisanju i jalovisanju po bijelom svijetu, od ludosti slijep, nevideo i zaobišo ljepote i čudesa koja su mi tako lijepo bila poredana u izlogu radnje u koju sam badava toliko vremena bleno. Evo me i sad đe zijam oko sebe u prašnjave i čini mi se ničije i tuđe stvari, okom ih ispitujem i zapitkujem: čije li su i oklen su?
S lijeve strane, na stolu mi, u čaši sa plavim molovanim cvijetovima, punoj čiste, zdrave, izvorske vode, cakle se i bliješte zlatni Mujovi zubi. Lijepi ko i sve nepotrebne stvari. Da ih vidi moj rahmetli babo slatko bi me premetno preko koljena i izdeveto. I neka bi. On i moja mater Anđelija su mi mnogo ljepše bili spravili. A ove mi u Pešti uredi i uglavi, vadeći sve zdrave, jedan doktor, Rus i pijanica, ko i svi mi u to vrijeme. Taj ti bolan bijaše čudo od čoeka, i sve i ništa odjedared, pa je valjda taki i na onaj svijet stigo. Gledaj bolan, sijaju ko vezirski dukati, samo što ne progovore, a imali bi i rašta. Šta su gospođica peštanskih, bijelih i guzatih, izujedali. Ne zna se koja je bila duševnija i poštenija samo ono što ona za dukat učini ja za po šeher Sarajeva ne bi ni probo. A taj Rus, lud da ga premerit ne mereš, kovu rakije zubima digne, lijevom je rukom popridrži i iz triput ispije. I neka mu kad je mogo. Koga je to bilo briga on se i čudio, a mene je bilo. Nije lagat. Ali ove njegove zube, tamo kud sam kreno, neću turat, jer ako me babo strefi biće belaja. Možda će ovako sjajni nekom i valjati da se šnjima, ako nema čime drugim, šepuri ili za korisniju stvar razmeni – ko zna zbog radi čega.
Eno mi s desne strane orman od oraha, sa bijelim paunovima i grozdovima namalanim na vratima, kako se ućuto i u tami pritajio pa me merka i zagleda ko da me prvi put vidi. Kad mu vratnice otvorim i bijeli paunovi se raskrile u taj čas kao da se smanjim i odjedared eto stoji ponovo mali Mujo pred svojom velikom tajnom punom mirisa ćilimova i bijelih bluza iza kojih se žute ustajale dunje i jabuke. I samo čekam mater mi Anđeliju da me rukom pomiluje po kosi i najljepšu i najveću mi dadne. Ih stara ludo našta suzu arčiš. Imal sad negdje tako lijepe djevojke u Ostojića iz Zvornika. Neima i nikad više neće biti. Devet šćeri, devet ljepotica u Ostojića, najbogatijeg trgovca zvorničkog i sve se udale il za ljekara il za velikoškolca a deveta, najljepša, za Muarema muslimana, mladog raspusnika i deliju – mog rahmetli baba. A gdje ćeš većeg jada i čemera. Srpkinja bolan, za muslimana u to vrijeme, i gdje ćeš veće gluposti od ljudske koja je večna bila i ostaće. Umalo krv nije pala i sjedne i sdruge strane. Nikad razum srce da razume niti ljudska sujeta i ponos da se pod ruku sa razumom ufati. Ali ko srce prevari u djevojke za ostalo će lako. Skočili na baba moji stričevi iz familije da ga proćeraju, skočili Ostojići – krv na pomolu. Ali eto, vavijek ponosit i obesan a samo tad čini mi se mudar, Marko, djed moj po majci, presječe svađu i teški sukob na mir okrenu. Opet para svoje učini jer i Jojići bogati prebogati, Drinu su mogli za noć dukatima da oplićaju. Sve se smiri i stiže ovaj orahovi orman u kuću Jojića uz sve druge stvari al otkad pamtim meni najdraži ostanu.
Davno su svi na onaj svet otišli al eto njega gdje me sad u nedoba iz tame gledi i na sve ponovo vraća ko da nisu tolike godine zaljegle iza tih bijelih paunova i grozdova. Da mi je još jedared otvoriti te vratnice i napiti se njegove ladovine i mirisa, ali neću i ne smijem jer teška je suza staru budalastu čovjeku ako se od srca otkida.
Koliko sam puta gledao kako jutrom sunce budi našu lijepu Drinu, miluje je i grli još usnulu a ona se izvija i uvija niz gizdavu Bosnu a evo sada i mene nešto tako teknu, neka milina i radost, neko malo sunašce sja iz tame, iz nekog ćoška. Znam šta je i ne dam se ali teško je odoljeti. Mala, od žeženog zlata, ptičica na navijanje negdje se skrila u ovoj sobi i evo osjećam kako njen sjaj pada na mene. Nejma ti spasa moj Mujaga. Prokleto sakato i grbavo kljuse na koje sam zajašio pa jezdim ko skitnica kroz svoj život sopstveni već protekli, evo već me nosi kroz tijesne dubrovačke uličice kao kroz daleki san. Eh ljepote i jada i divote i čuda od ovog guravog sna – života. Eh pusto srce da te neimah bolje bi mi bilo a ko te neima bolje da ga nije. Uvek ima te uklete, jedine, prave i najveće ljubavi. Još jedno proklestvo nas trošnih, jadnih smrtnika ili nagrada – to samo šejtan zna. A tu moju veliku ljubav odnela je jednog jutra bijela lađa daleko i zauvjek i eto ostala ta ptičica, taj mali poklon. Ptičica na navijanje od samog zlata i otrova za moje srce. Sve ostalo je završeno u Dubrovniku, u tim očima, na tim grudima od svile i kadife. Nikada je više nijesam dotakao niti oslušnuo, sakrio sam je u tami ovog sobička i u njoj svoje srce i pjesmu a evo sada je lijepo osjećam kako negde u tami svetluca. Čak i pjesmu čujem i ponovo plovi bijela lađa kroz umorno Mujagino srce. Neću da se vraćam tamo gdje možda nijesam ni bio. Svako ima svoj lažni san u koji želi da veruje. Ko zna je li sve bilo i kako je bilo. Šteta je o svemu misliti, šteta mislima a kamoli riječima kvariti. Điha rago!
Pod rukom mi, a da ga i ne spazih do sada, dug, crni, nagoreli čibuk. Neka ga, neka. Neka je on meni tu. Valjao je za svoga vijeka valjaće i dalje.Na zidu ćuti puščica lepotica. Ukras mladosti i obesti a utjeha starosti spremnoj na utjehu. Moja nije takva. Dole, ispod pendžera, ko se bude pomučio naći će u lakiranom starom sanduku i jedan gramofon. Iz Beča je. Ko popravi moći će i pesmu da sluša a ja je bolje čujem ovako, na ovom pokvarenom.
Evo, i svoje nove, dvaput oblačene pantalone ostavljam burazeru Asu. Da bar jedanput ima kuče rašta i zašta da ga ujede a jok džaba zube da tupi. A šta ih je samo besnik za života sadašnjeg u piću i kocki i u beštijanju proćerdo. Moj Aso, moj burazeru, gori od najgoreg al moj, i ovako ti najviše od mene ostaje a to je ništa. Al evo ovo ti naročito. A ti nosi il prodaj – na volju ti, Muja nebriga.
Sve knjige svoje ( i neke još spise) knjige da čuva spise da spali, ne bilo nikome za čudo, ostavljam kumi Nizami – mada nikad knjiga nije učila. Neka ih lista i sjeti se Muje. Ostavljam joj i ono što samo ona i ja znamo šta je a vi ne treba da znate, jer sve je lepše kad ga malo koji zna.
Ja knjiga, ja šarenila bog ih ne ubio. Mnogo i za pametna a kamoli za mene.
U Beogradu jednom davno kupim ovaj moj džepni sahat i uvek sam se kajao zbog toga, jer tako vrijedna stvarka nije za vako lenja čoveka. Cijeli božji vek kuckoli i minute broji a kome i zašto to treba. Meni nikad vala jer ja sam znao svoje. Evo ,iz inata, neka ga mom stricu Latifu Jojiću, jebo ga ja, i neka mu verno služi u njegovu dugu i nikad kraju privedenu životu jer, evo bi mu, čini mi se suđeno da i meni dane izbroji. Evo mu ga pa neka se sad sam preračunjava – ja ne mogu više da mu budem meta.
Svoje ljetnje cipele ostavljam bekrijašu i prijatelju svome Ristu Baboviću – opančaru. Nosio, čuvo, prodo, svejedno mi i na volju njegovu. Može i u izlog da ih turi. NJegove cipele mi mnogo puta noge od kijameta čuvale samo ne znam rašta čega jer za glavu nijesam imao vremena.
Mnogo stvari oko mene. Više nego što čoveku treba. Mnogo i za nabrojat a kamoli gledat i sa njima glavu lupat. Kome će – tome će. I taj će istu fajdu od njih imat ko i ja.
Sve što iza mene ostaje ko da nikad moje nije ni bilo a što sa sobom nosim dobro me i dovde služilo.
Uvek sam sam sebi do koljena bio. Car u duši a ćifta na delu. Para nikome neću za trošak ostavljati već ono što ostaje da se uloži. Od pare vajde ima koliko i od dobra čoveka. Od zlog nešto i naučiš a od dobrog samo luđi bivaš.
Vi koji slova ova budete brojili ono što tu i tamo ko zadnju volju pomenuh da poštujete da se onamo, dje ćete svi doći, posle ne rečimo.
Još i ovo:
Šumu okolo moje kuće posjeć pa je lijepo uredit i istrugat kod stolara Janka i složit iza kuće pod trem. To zlata vredi ako se ima mozga, a i što će šuma kad Muja neima da joj se raduje.
Drum ispred kuće i iznad kuće, poravnat i ugladit a zatim sjajnijem kamenjem popločat i tako redom sve do iza Jojića mosta. Nek se čudi fukara a raduje dobar svijet.
/ novce za ova dela naćićete ispod partosa u spavaćoj sobi ako prije toga uklonite gvozdeni krevet i noćnu posudu koja je tačno iznad mjesta /
I ovo:
Niko mom odlasku da se preterano niti žalosti niti raduje, mada će budalastima biti žao a glupima na veselje, jer ja sam vazda naopako glavu na ramenima nosio pa i sada, ako mi se ne ustedne, tamo gde se reših, ostati, mogu se lako i vratiti.
Ko ne veruje možda će i poverovati, ako za mnom krene.
Miralem Jojić – Mujo zvani
pri čistoj svijesti i nečistoj
savesti ko što je vazda bio
