U tim bi se vječnim šetnjama mog prijatelja i mene javio i poneki trenutak u kojemu bi osjetiti strah značilo sigurnost. Ono sve čvršće držanje za ruke ponekad je sa sobom donijelo i primisao o tome kako je gospodin Strah svojom naočitom građom snažan upravo dovoljno da zaštiti moja leđa. Tražeći tu istu zaštitu i društvo, nadala sam se kako je Strah dovoljno glup da ne prokuži moju igru. Moje nastojanje u tome da još jednom zaštitim njega. Sasvim je običan bio trenutak u kojem sam shvatila kako je nemoguće skriti od tog gospodina svaku moju, pa i najsitniju misao. Pokušala sam još jednom. Posljednji put. A kako? Izvukla sam osmijeh kao posljednji adut u ovoj našoj igri. Ako se nasmijem dovoljno glasno, možda tim istim osmijehom uspijem pridobiti pobjedu na svoju stranu. Ako ga uvjerim kako me ne može dotaknuti sjeme razdora koje taj Strah šalje, bit će sve gotovo. Udahnut ću zrak. Ostala je samo jedna sitnica od koje je trebalo krenuti: uvjeriti sebe kako sam jača od svega toga. Milijun malih monologa u mojoj glavi prekinuti su snažnim krikom koji je ispunio čitavu prostoriju. Taj Strah kojeg sam do maloprije gledala očima pravog prijateljstva počeo se ceriti ispuštajući najiritantnije moguće neartikulirane zvukove. Odlučio je. Predstava se privodi kraju. Tek je nekoliko činova do kraja i počinjem shvaćati kako je moć u njegovim rukama upravo tolika da je samoinicijativno promijenio kraj. Zastor se podiže, a na mjestu glavnog glumca stoji, ni manje ni više nego on sam. Publika je na nogama i njihove ovacije, barem za trenutak, nadglasavaju njegov krik. Ponosno se spušta u naklon cereći usta još jače. Oči uperene u publiku vide neka dobro poznata lica. Nekad prijateljsko lice sad se ceri gotovo istom jačinom kao i moj prijatelj Strah. Nestrpljivi su. Žude za sljedećim činom kojeg Strah najavljuje u trenutku dok vam sve ovo prepričavam.
Epski početak. Strah se povlači iz svoje središnje pozicije. Ohrabruje me govoreći kako će već do kraja ovog čina ponovno držati moju ruku. Neka se ne bojim. Smiješno. Na sceni ostajemo nas dvoje, sami. U trenutku u kojem krenem uhvatiti njegovu ruku, pale se reflektori s njegove desne strane. Refleksno bačen pogled prema svjetlu pokazuje mi kako ipak nismo sami tu, na ovoj pozornici apsurda. Kroz igru svjetla i tame, s njegove desne strane, pojavljuje se ruka koja u toj tami pozornice traži njegovu. U trenutku kada je pronađe i kada im se ruke slože u čvrst stisak, publika još jednom snažno zaplješće, a iza kulisa progrmi snažan, suviše podrugljiv smijeh. Smijeh mog prijatelja Straha koji se ponovno penje na pozornicu. Šulja se iza mojih leđa, pokušavajući izbjeći poglede publike u iščekivanju. Preko ramena razabirem nekoliko njegovih riječi: Tvoj je red. Prozreo sam tvoju igru.
Spuštam glavu nadajući se kako se tekst koji trebam izgovoriti nalazi baš tu, na daskama pozornice. Navikla sam spas tražiti spuštanjem glave i puštanjem života da prođe kraj mene. Da. Baš kao što sam i mislila: pod je samo tabula rasa, poput mojih misli. Sve mi je jasnije kako je Strah uspio izmijeniti čitavi tekst predstave koja se trenutno odigrava. Moje predstave. I dok se zaplićem u vlastite misli, on ponovno progovara: Tvoj je red. Igrala si igru kojoj nisi dorasla. Ne možeš pobijediti.
E pa mogu! E pa mogu. E pa…mogu? Zaprepaštena lica publike daju mi do znanja kako tu misao ipak nisam zadržala za sebe. Čini mi se kako je drama na vrhuncu. Ja sam na potezu. Svjetla se ponovno gase. Iz tame osjetim svog, do maloprije, prijatelja kako me vuče kao lutku na koncu. Lijevo-desno. Desno-lijevo. Tvoj je red. Tvoj je red. Tvoj je red!
Udahnem. Pa izdahnem. Jedan korak. Jedan snažan korak. Toliko je potrebno da se otrgnem s te omče zbog koje sve češće ostajem bez zraka. Vidim samo siluete lica u iščekivanju. Da, moj je red. Trenutak prije negoli ću koraknuti, pogledam osobu do sebe. Čitava ova drama nije omela njihove ruke koje se i dalje čvrsto drže jedna za drugu. Ostajem nemoćna pred tim prizorom i taman kad sam spremna priznati poraz, osjetim kako je njegova druga ruka uhvatila moju. Strah se ponovno naceri. Opaka je igra koju igra. Prilično opaka, za jednog prijatelja. Iskušava moju snagu. Moju sigurnost u sve ono što jesam. U sve ono što on je. Prilično sam sigurna kako ću izgubiti ovu bitku u svrhu očuvanja onog što ja zapravo jesam. Nema veze, što je zapravo jedna izgubljena bitka u ratu života?
Ponovno bacam pogled prema desnoj strani. U polutami pozornice razabirem samo zelene oči i osmijeh koji ide, čas prema meni, čas prema osobi čije lice i dalje ne raspoznajem. U glavi spremam monolog koji će mi, ukoliko ga izgovorim, zasigurno donijeti pobjedu. Svi to čekaju. Strah. Publika koja već nervozno pogledava na sat vidjevši kako se predstava, neplanirano, odužila. I ova lica koja stoje tik do mene.
To je to. Još je samo jedna scena prije posljednjeg čina. Ja to mogu.
Pogledam u tlo pod mojim nogama. Pa njegove oči. I tako nekoliko puta. Konačno, završavam pogledom uprtim u daske ovog kazališta apsurda. Čini mi se, ako zažmirim, stisak njegove ruke postaje jači. Riječi izlaze iz mojih usta, ali su kao glas bez odziva. Monolog je, čini se, oružje rezervirano za neku drugu predstavu. Ili za čin koji će tek uslijediti. Snažan zagrljaj tih ruku čini da ne želim ponovno otvoriti oči. Tišina. Strah se više ne ceri i nisam sigurna trebam li se još više uplašiti ili likovati nad time. Gromoglasan pljesak prene me iz mog sanjarenja. Otvaram oči i počinjem shvaćati kako se nalazim s onu stranu zastora. To je to. Još sam jedan čin preživjela. Nasmijem se i jače stisnem one ruke koje me grle. 
