Nakon izvjesnog vremena „drndanja“, prastari, oronuli autobus konačno se zaustavlja na već dobro poznatom peronu broj 9. Koraknem ispustivši težak uzdah. Pretežak, ako se u obzir uzme činjenica kako sam upravo došla kući. U svoj Osijek. Tamo gdje je sve po mom. U jednoj ruci kovčeg, čije me brujanje po pločniku sve više uznemiruje. Ometa mi misli. A u drugoj…čvrst stisak jednog, meni već vrlo dobro poznatog gospodina. „Dobra večer, gospodine Strah, nismo se vidjeli, pa…neko izvjesno vrijeme“. Naravno, bila je to rečenica koju nisam izgovorila naglas. Još bi mi samo nedostajalo da privučem pažnju svih ovih nesretnih ljudi koji kao muhe bez glave jurcaju kolodvorom trpajući teške kovčege u prvi autobus i kupujući kartu za sreću.
Voljela bih biti poput svog „prijatelja“, gospodina Straha. Usuđujem se nazvati ga prijateljem pošto je u posljednje vrijeme postao moj vjerni pratitelj. Vrijedniji od nekih ljudi koji se nazivaju prijateljima u ovom našem svijetu. Kad s nekim provodiš dane i noći, kad te netko tako dobro poznaje, postaje tvojim prijateljem, zar ne? Dobar je taj moj prijatelj. Ne napušta me ni u dobru ni u zlu, ali nekako…još ga uvijek nisam nagovorila da barem dio mojih misli preuzme na sebe. Da. Bilo je trenutaka u kojima bi taj velevažni gospodin imao nekog „pametnijeg“ posla, nestao na momente, ali uvijek se vraćao. Moj vjerni Sancho Panza.
Moram priznati, pomalo me iznenadio ovog puta. U posljednje se vrijeme i nismo najbolje slagali. Zadnji je naš susret završio svađom, njegovim uplitanjem koje nikako nisam mogla tolerirati. Otjerala sam ga. Neko smo vrijeme savršeno funkcionirali jedno bez drugoga, ali čini se kako smo ipak jedno drugom potrebni. Poput zraka koji svaki pojedinac udiše. Nije dugo izdržao. I meni je, moram priznati, bilo čudno. Čovjek se nekako navikne, s vremenom. Nekoliko sam se puta zatekla u stanju u kojem tražim njegovu prisutnost, čisto iz navike. A sada kad je tu, ne želim to. Zbilja je ljudima teško ugoditi.
Posljednji sam ga put odgurnula tako snažno da sam bila sigurna kako se ovaj put neće vratiti. Svi, baš svi bi drugi odavno odustali od mene. On nije. Baš prije kojih mjesec-dva pokušao je sklopiti primirje. Dosta podmuklo, moram priznati, za jednog prijatelja. Satima je u tišini sjedio kraj mene bez da sam ga i primijetila. Nema veze, nije se uzrujao. Strpljivo je čekao sljedeću priliku. A onda je opet sjeo kraj mene. Kraj nas, zapravo. Možda će zvučati smiješno, ali koliko god da je sreće imao te naišao na svoja dva, vrlo dobra prijatelja, toliko je i nesretna bila odluka koju je trebao donijeti. Kojega od ta dva znanca uhvatiti za ruku? Kojemu se uvući pod kožu? Najčudnije od svega je to što smo čitavo vrijeme pokušavali praviti kako ga ne primjećujemo. Nismo ga željeli primijetiti, a on je, sa smiješkom na licu sjedio između nas držeći nas za ruke tek toliko, da osjetimo kako se vratio. Ako ga dovoljno jako ignoriram, nestat će – pomislim. Naravno, to ne ide tako u životu. Dapače, pri svakom je susretu taj stisak ruke postajao sve jači i jači. Govorim, naravno, u svoje ime, iako se i na njegovu dalo iščitati isto. Ponekad bi stisak postao toliko jak da bismo na trenutke oboje samo ušutjeli i gledali se. Ne želeći jedno drugome reći. S druge pak strane, dok nas je taj gospodin Strah držao tako snažno za jednu ruku, mi smo se, još snažnije, uhvatili za drugu. Mislili smo kako smo sigurni. I bili smo, barem za trenutak-dva. Strah je stajao između nas blago se smiješeći. Čemu? Našoj naivnosti, između ostalog. Mnogo sam puta imala prilike naučiti kako čovjek u životu ima samo sebe. Samo svoje dvije ruke. Ipak, isto sam toliko puta stavljala povez preko očiju i pružala svoju ruku drugome. Ne prst, ne dva. Čitavu ruku. Kad bi završila pregaženih prstiju, jednostavno bih pružila drugu ruku. Definitivno ne poznajem većeg sanjara od sebe same. Neki bi to malo drugačije nazvali. Rekli kako ne poznaju većeg idiota od mene. Znam. Puno je lakše stisnuti šaku i pustiti sve da prolazi mimo nas. Pokušala sam tako živjeti. Ne mogu. Previše je u meni ljubavi za druge ljude. Zato je ovaj stisak ruke na mene djelovao mnogo jače nego stisak Straha. Nakon toliko vremena, osjetila sam kako ne želim više živjeti tako. Šetati s njim kroz grad. Ne želim da me dočekuje na kolodvorima, u kafićima, školama. I više je nego očito da taj Strah ne može bez mene. Kao niti ja bez njega, uostalom. U redu, dat ću mu mjesto u svom životu. Uz nekoliko uvjeta, naravno. Čim sam spomenula riječ „uvjeti“, nekako se uznemirio. Tko sam ja, da bi jednom velebnom Strahu postavljala uvjete? I stisne mi ruku jače. Sad osjetim dvije ruke koje me jednakom jačinom vuku, svaka na svoju stranu. Znam na koju stranu želim otići, ali nisam sigurna u pobjedu te strane. Bojim se, ako joj se i primaknem, da će mi izmaknuti, jer i nju vuku istom jačinom. Što dalje od mene. Što li sve taj uvaženi gospodin neće učiniti, ne bi li odnio pobjedu na svoju stranu! Podmuklo je iskoristio maleni trenutak nepažnje, ne bi li prednost odnio u svoju korist. Barem je pokušao. Podmuklo je iskoristio naš poljubac ne bi li mi se približio. Taj poljubac za koji nisam niti znala koliko ga želim, sve dok se nije dogodio. Stisnuo je moju ruku toliko jako da sam poželjela vrištati od bola. Sva sreća, poljubac je bio snažniji. Odnio je pobjedu na svoju stranu, barem na tren. Tek toliko da mogu ponovno udahnuti zrak. Gospodin se primirio. Znala sam da neće otići. Ne tek tako. Dovoljno smo dugo vremena prijatelji da znam da neće tako lako dići ruke od mene. Niti od njega. Imao je taj Strah dva, vrlo odana prijatelja. Između svakog bi nas poljupca čvrsto držao za ruke. U posljednje me vrijeme počeo strašno nervirati. Nema ništa loše u tome. Pa svi dobri prijatelji ponekad znaju iznervirati, ne? Počela sam ga ignorirati, nadajući se kako je ipak dovoljno pametan da shvati kako je vrijeme da se izgubi na neko vrijeme. Barem dok ne shvatim što želim. Što želimo. Ne želi shvatiti suptilnu poruku. Toliko smo naučili jedno na drugo da jednostavno ne shvaća kako je vrijeme da već jednom pusti obje ruke koje je tako snažno uhvatio. Nađi nove znance, kvragu!- riječi ne izlaze iz mojih usta. A onda jednog dana…moj me prijatelj nadmudrio. Sjećam se jutra u kojem me sunce tako snažno prenulo iz sna. Protrljala sam oči te osjetila olakšanje kada ga nisam zatekla kraj svog uzglavlja. Strah se uplašio. Strah je pobjegao. Ima li većeg paradoksa? Uzela sam tu misao s velikom dozom opreznosti, znajući koliko me puta do sada nadmudrio. I nema ga sat. Nema ga dva. Nema ga čitav dan, a onda i noć. To je to. Napokon mu je dojadilo – pomislim. Napokon ima nove prijatelje. Napokon sam sigurna. Stišćem jače onu ruku koja me spasila. Ljubim snažno one usne koje su ga otjerale. Sigurnost je, za razliku od Straha, navikla vodeći me za ruku, skrenuti na stranputice. Tako je bilo i ovaj put. Tek što me povela za ruku, osjetila sam da mi više nije blizu. Moj prijatelj Strah mahao mi je s druge strane ulice. Znao je kako će nam se putevi ponovno ukrstiti. Toliko me snažno zagrlio, da danima nisam osjetila samu sebe, koliko je jaka bila njegova prisutnost.
U jednoj, sasvim običnoj šetnji mog prijatelja Straha i mene, susrela sam ga. Izgledao je tako smeteno, tako…drugačije. Ništa više nije bilo u redu. Previše je obojeno postalo. Nije li uvijek tako? Tek što sam zaliječila ruku, a već da mi je ponovno zgaze. Ne mogu. Ne smijem. Ovaj ću put drugačije. Ovaj ću put paziti. Čuvat ću samu sebe, znam da moram. Da. Ovo su tri rečenice koje sam naučila napamet i koje redovito sama sebi recitiram u bradu. Mislite da je ikad bilo drugačije? Svaki sam put bila uvjerena kako je „baš ovaj put“ taj koji će donijeti promjene. Jedan loš dan u njegovu životu, jedne oči pune nesigurnosti, bile su dovoljne da, dok kao ukopana stojim kraj njega, osjetim taj grozni stisak ruke sve jače i jače. Pokušala sam se izmaknuti, ali sam jednostavno bila preslaba. Odlučila sam otići. Zatvoriti sva moguća vrata. Zakrančunati se natrag u ljušturu iz koje sam, barem nakratko, izašla. Odigrala sam, sasvim pristojno ako smijem napomenuti, ulogu koju su mi dodijelili, i samo okrenula leđa. Borbi s vjetrenjačama došao je kraj. Imate pravo. Lakše je stisnuti šaku i samo otići. Biti Pale sam na svijetu. Kad zaboli, stisnut ću jače ruku gospodina Straha koja mi se ionako stalno nalazi na putu. Proć će.
Ne znam koga sam pokušavala uvjeriti u sve te riječi koje sam glasno, gotovo kroz krik, izgovarala. Prejednostavno bi bilo ostane ovako. Znala sam da me Strah nije dovoljno jako stisnuo za ruke. Još je toga ostalo za osjetiti. Još straha, još nesigurnosti. Stajala sam tako poput borca koji u kutu svog ringa čeka posljednji udarac. I čekala. I čekala. Prepreden je taj moj prijatelj. Znao je da ga očekujem i upravo iz tog razloga nije svoje adute pokazivao odjednom. Jedan po jedan udarac. I tek što zaboravim da boli, dođe još jedan. Proć će.
U svemu tome, zanimala me samo jedna stvar: „Koliko li čvrsto drži njega? Je li ga već dokrajčio? Hoće li se i on povući u svoj kut ringa i čekati da sve ovo jednostavno prođe?“
Licemjerna sam. Željela sam dokaz nečije prisutnosti, a sama sam stisnula šaku i pobjegla. Barem je tako izgledalo. Nisam željela da zna kako sam htjela povesti Strah na drugu stranu grada, samo kako ne bi stigao do njega, kako bi ga zaboravio. Ja sam već naviknula, ne želim da i on navikne. Mene će lakše proći. Napokon, Strah i ja smo već ionako razvili nerazdvojno prijateljstvo. Znam, prijatelje se ne vara, ali…možda mi ovaj put uspije. Možda ga uspijem potkupiti nečime, ako ničim drugim, svojom prisutnošću. Samo da njega sačuvam.
„Dođi gospodine Strah, dugo već nismo sami prošetali ovim gradom.“- izgovorila sam što je glasnije moguće, bez suzdržavanja. Povjetarac u mojoj kosi i blagi dodir moje ruke pokazao mi je da sam uspjela u svom naumu. 
