Nešto crno,
beskrajno tamno
Nešto moje,
neki dio mene
Odmiče u nepoznato,
odmiče u strano,
u tuđe i nedokučivo
Ali, ne osjećam
da nešto gubim
Ne osjećam
da nešto nestaje
Vratiće se,
ono se uvijek vraća
mora,
i hoće,
vjerujem
Nekad,
negdje,
na drugom mjestu
Možda,
u beskrajno tamnom
Vezala sam usne za prag kućerka
preko koga više niko ne prelazi,
jer ni moje riječi ne prelaze
preko mojih usana, odavno već,
i previše sam puta jezik grizla,
da ne opsujem, da ne odam šta mislim,
pa mi je bolje da grizem svoju muku, i jad,
tako sam mirna, tako me niko ne dira
Vezala sam kosu ispod marame, u kiku,
vezala sam izgubljenu mladost
da je zarobim u zaborav
Dišem zajedno s tišinom, nečujno,
da nikog ne uvijedim što postojim
Krećem se uz sijenke, tako,
da nikom ne dirnem carevinu
Dosta su me spaljivali na lomači,
dosta su me kamenjem ztrpavali,
prosto im, sve neka im je prosto
Predala sam se ćutanju,
i nemam više glasa
Predala sam oči upornom čekanju
i ne znam više kako se gleda u život
U beskrajno mračnom sobičku,
žive samo blijeda sjećanja,
moje nijeme misli, razmišljanja,
gdje sam mogla otići, kako sam mogla živjeti,
da sam učinila drugačije, da sam, a nisam
gdje bih danas bila, možda bih se smijala
ovako, bosih stopala sabiram
korake koji nikud ne odlaze
i samo svojom samoćom
mogu izmjeriti mrak
i da vežem dušu, k’o usne za prag
da preko nje nikad više ne pređu
ni dušmani ni prijatelji,
da više nikad ne zavolim, ni mrzim
već da čekam, da beskrajno tamno
uzme i odnese poslednji dio mene,
ako sam ikad postojala,
ako je, ikad, postojao dio mene
jednom,
negdje…
