Grdim djecu što po vazdan bulje u telefon. Igraju nekakve igrice da dosegnu visoke levele. Razvijaju palčeve. Umjesto da dosegnu Malog princa i razviju svoje vještine. Otvaraju profile na „društvenim mrežama“, a kad Izađu napolje, kad otvore vrata svog grada, tad zajedno gledaju nešto na YouTube kanalima, tad pojma nemaju šta se događa u susednoj ulici. Već im vidim kriva leđa, krive vratove, već vidim da ne znaju gdje idu, ne gledaju ispred sebe, ne sklanjaju se starijima, ne govore dobar dan i dobro veče, cerekaju se kao pravi gilipteri, ne poznaju svijet oko sebe, nisu svjesni ni neba, ni mirisa noći, ni čarolije zvijezda, ni uzbudljiv osjećaj tišine i tajnovitosti kad se provlačiš kroz sokake i tuđe avlije. Ne znaju kako je lijepo biti prljav jer si se smucao svuda misleći da između nas postoje još neka bića, neka čudesna stvorenja, misleći da je to što radiš nešto mnogo veliko i važno. Mi smo na taj način podsvjesno izražavali osjećaj da je važno činiti velike stvari, niti dio njih, mi smo na taj način podsvjesno izražavali nagon za stvaranje. Mi smo bili kreativni, a današnje generacije konzumiraju gotove proizvode i „priključuju“ se na već kreirane sadržaje. Znam, reći će mnogi da današnja tehnološka dostignuća pružaju mogućnost da se djeca na razne načine kreativno izražavaju, i to je tačno. Međutim, čija je to kreativnost? Njihova nije. Oni usvajaju završene kreacije. Ono što oni čine jeste kombinovanje. Oni danas kombinuju. Danas sve rade na kombinacije. Uzimaju od čega i koga im je nešto potrebno, spajaju sa drugim, takođe tuđim, već gotovim proizvodima, i tako dobijaju svoje verzije. Da, upravo je to prava riječ. Danas djeca koriste verzije. Verzije telefona. Androida. Smart uređaja. Verzije igrica. Čak i verzije kombinacija. Oni koriste aplikacije. Aplikacija je termin koji je u naše vrijeme imao potpuno drugačije značenje.
A šta ste vi radili kad ste bili u našim godinama, pitaju me prije neki dan ispred zgrade dok sam čekao nekog majstora. Šta smo mi radili? Mi smo brali trešnje, bog te vidio. Brali smo trešnje i nosili ih u majicama. U podne, u ponoć, svejedno, obišli bi kilometre, tek onako, hodali i zezali se usput, našli drvo, popeli se gore u krošnju, a to je bilo umijeće, verati se po drveću, naročito noću, sjeli svako na svoju granu i jeli slatke trešnje. Slatke, sočne trešnje. Nismo ih prali. Nismo znali imaju li crve u sebi. Nije ni bilo važno. Obrišeš malo o majicu i jedeš. Posle te majka grdi što si uflekao majicu. Zašto si odrao kožu na više mjesta. Zašto ti kosa puna trunja. Ponekad prođeš bez grdnje ako doneseš tih trešanja kući svojima. Tad samo otac progovori. „Treba to oprati dobro.“ A majka doda dok ih već uzima i pere, „mog’o si bar u kesu da ih staviš. Ali tebi je svejedno. Ti si sam sebi važan. Bila je topla noć i jeo si trešnje sa drugarima. Smijao si se i bio zadovoljan. Eto tako. Mi smo pravili koševe za basket. Tablu od dasaka, obruč od felge starog bicikla iz koje smo inače vadili žice i koristili ih za pravljenje strijela. Ocrtavali smo teren komadom cigle. Svađali se je li lopta prešla preko stative od kamena ili ruksaka sa spoljne ili unutrašnje strane. Sjekli smo kablove i pravili praćke. Brali smo i pruteve. Najčešće one od lipe, jer su bili najjači. Kad su roditelji htjeli da nas biju prutevima su tepali prutić, a nama govorili da ćemo vidjeti svog boga. Što je onaj pisac rekao da ga on još nije vidio, nisam ni ja (bješe i on nešto pisao o prutevima) ali što ja rekoh, vidio sam kako guzica boli kad padne degenek. Ako, i neka sam. Bolje nego da sam gledao u ekrane.
I šta smo mi ono još radili.? Sjetiću se pa ću vam pričati drugi put.
