Kako su se rađale daljine
S druge strane horizonta
Tamo gdje bjekstva postaju sloboda
Kako su se stvarali svijetovi
U dolinama zemlje nedođije
Kako su nicala polja Amygdalusa
U pejzažima beskonačnosti
Sjećaš li se, Stela Frajnd..
Kako smo voljeli naše djetinjstvo
Kako smo ga bolesno srećni voljeli
Dok padale su granate
Dok padaolo je nebo na nas
Kako smo izrovljeno busenje
Skupljali umjesto cvijeća
I njime pravili humke nad grobovima
Kako smo ljubili, ti moje a ja tvoje
Uzdrhtale usne, od straha, modre
Od prokletog straha da bi i nas svakog časa
Moglo pokriti crno busenje
s mirisom na barut..
Sjećaš li se, Stela Frajnd..
Kako smo se držali za ruke
Dok smo protrčavali kroz tranšeje
Nisi htjela da me pustiš
Nisam htio da te pustim
Mi ni u spas ni u smrt
nismo mogli jedno bez drugoga
Kako smo brojali zapaljene kuće
I ređali molitve umjesto rođendanskih želja,
Da prestanu paliti domove umjesto svijeća
O, kako su samo gorjele kuće
Umjesto svijeća, a u plamenu, sve strada
O, koliko je bilo izrovljenog busenja,
S mirisom na barut humki iznad grobova
Sjećaš li se, Stela Frajnd..
Kako smo crtali livade
na podrumskim memli zidovima
Kako smo sanjali ptice
Kako smo maštali o tišini
Ljubiću ti usne kad se budu smijale
Grliću te dok budeš mirno spavala
Ne plaši se, Stela, ovo su samo buka i bijes
Nije ovo rat, nije ovo mržnja
Govorio sam ti
To samo busenje leti
To samo granate padaju
Sjećaš li se, Stela Frajnd..
Kako smo rasli na zgarištima
Kako smo bacali cvijeće
Pod gusjenice tenkova
I tako dočekivali i ispraćali vojske
Kako smo krišom prelazili na drugu stranu
Da ne zaboravimo da su i oni drugi
Isti ljudi poput nas
Kako smo skupljali pisma mrtvih ratnika
Kako smo skupljali čaure umjesto suvenira
Kako smo ispraćali i dočekivali godine
U nadi da ćemo jednom imati srećno djetinjstvo
Da ćemo rasti ispod behara bijelog
Umjesto što smo rasli između blata i rata
Između bijede, gladi i straha..
Sjećaš li se, Stela Frajnd..
Kako su od topova grmile planine
Kako su nam grudi grmile od straha
Kako su nam očevi grmili od bijesa
Kako je svijet grmio od mržnje,od jada..
O, kako je zemlja plakala
Plakala i krv gutala
Umjesto bašta i vrtova,
sijali su smrt i kosti,
A nicala su groblja
Sjećaš li se, Stela Frajnd..
Kako smo maštom tkali
Naše dane
Kako smo ležali u polju lavandi
Pretvarajući se da su oko nas radost,
Ljubav, sreća i mir
A nebo je gorjelo
Nebo je plakalo
O, kako su oblaci na nebu
ličili na busenje
O, kako je vazduh mirisao na krv i barut
O, kako su gorjele kuće umjesto svijeća
Sjećaš li se, Stela Frajnd..
Gdje smo napisali prve stihove
Gdje smo se prvi put sreli nas dvoje
Baš tamo je nastala prva pjesma
Gdje smo pojeli prvi zrak sunca
Gdje smo popili prvu kap rose
Gdje smo prvi put udahnuli život
Gdje smo prvi put ubrali radost i tugu
Prvi smijeh i prvi plač
Prve snove
Prve želje
Prve molitve
Gdje smo dočekali prvu ljubav
I prvi rat
Prvo bjekstvo od istine
Prvi strah
Prvi dodir naš
Sjećaš li se, Stela Frajnd..
Ko smo bili prvih pet zima i ljeta
Ko nas je krstio u vihoru stradanja
Ko nas je poslao na put suza
Ko nam je dao drugo ime
Ko nas je njime i sudbinom označio
Ko nam je počeo uzimati prije
Nego što smo počeli bilo šta dobijati
Kako smo dobijali ono što
Se ne smije imati
Ono od čega se polako umire
Ono što nas danas najviše boli
Sjećaš li se, Stela Frajnd?
Sjećaš li se, **bem ti život!
