Kako su se rađale planete
S druge strane horizonta.
Kako su se stvarali svijetovi
U dolinama zemlje Kedarije.
Kako su nicala polja Amygdalusa
U pejzažima beskonačnosti.
Sjećaš li se, Stela Frajnd..
Kako smo voljeli naše djetinjstvo
Dok padale su granate.
Kako smo izrovljeno busenje
Skupljali umjesto cvijeća
I njime pravili humke nad grobovima.
Kako smo ljubili, ti moje a ja tvoje,
Uzdrhtale usne, od straha
Da bi i nas svakog časa
Moglo pokriti busenje
s mirisom na barut.
Sjećaš li se, Stela Frajnd..
Kako smo se držali za ruke
Dok smo protrčavali kroz tranšeje.
Nisi htjela da me pustiš.
Nisam htio da te pustim.
Mi ni u spas ni u smrt
nismo mogli jedno bez drugog.
Kako smo brojali zapaljene kuće
I ređali molitve umjesto rođendanskih želja,
Da prestanu paliti domove umjesto svijeća.
O, kako su samo gorjele kuće
Umjesto svijeća.
O, koliko je bilo izrovljenog busenja,
S mirisom na barut humke nad grobovima.
Sjećaš li se, Stela Frajnd..
Kako smo crtali livade
na podrumskim memli zidovima.
Kako smo sanjali ptice.
Kako smo maštali o tišini.
Ljubiću ti usne kad se budu smijale.
Grliću te dok budeš mirno spavala.
Ne plaši se, Stela, ovo su samo buka i bijes,
Nije ovo rat, nije ovo mržnja.
Govorio sam ti.
Sjećaš li se, Stela Frajnd..
Kako smo rasli na zgarištima.
Kako smo bacali cvijeće
Pod gusjenice tenkova
I tako dočekivali i ispraćali vojske.
Kako smo krišom prelazili na drugu stranu
Da ne zaboravimo da su i oni drugi
Isti ljudi poput nas.
Kako smo skupljali pisma mrtvih ratnika.
Kako smo skupljali čaure umjesto suvenira.
Kako smo ispraćali i dočekivali godine
U nadi da ćemo jednom imati srećno djetinjstvo.
Da ćemo rasti ispod behara bijelog.
Umjesto što smo rasli između blata i rata.
Između bijede, gladi i straha.
Sjećaš li se, Stela Frajnd..
Kako su od topova grmile planine.
Kako su nam grudi grmile od straha.
Kako su nam očevi grmili od bijesa.
Kako je svijet grmio od mržnje.
O, kako je zemlja plakala.
Plakala i krv gutala.
Umjesto bašta i vrtova,
sijali su smrt i kosti,
A nicala su groblja.
Sjećaš li se, Stela Frajnd..
Kako smo maštom tkali
Naše dane.
Kako smo ležali u polju lavandi
Pretvarajući se da su oko nas radost,
Ljubav, sreća i mir.
A nebo je gorjelo.
Nebo je plakalo.
O, kako su oblaci na nebu
ličili na busenje.
O, kako je vazduh mirisao na krv i barut.
O, kako su gorjele kuće umjesto svijeća.
Sjećaš li se, Stela Frajnd..
Gdje smo napisali prve stihove.
Gdje smo se prvi put sreli nas dvoje.
Baš tamo je nastala prva pjesma.
Gdje smo pojeli prvi zrak sunca.
Gdje smo popili prvu kap rose.
Gdje smo prvi put udahnuli život.
Gdje smo prvi put ubrali radost i tugu.
Prvi smijeh i prvi plač.
Prve snove.
Prve želje.
Prve molitve.
Gdje smo dočekali prvu ljubav.
I prvi rat.
Prvo bjekstvo od istine.
Prvi strah.
Prvi dodir naš.
Sjećaš li se, Stela Frajnd..
Ko smo bili prvih pet zima i ljeta.
Ko nas je krstio u vihoru stradanja.
Ko nas je poslao na put suza.
Ko nam je dao drugo ime.
Ko nas je njime i sudbinom označio.
Ko nam je počeo uzimati prije
Nego što smo počeli bilo šta dobijati.
Kako smo dobijali ono što
Se ne smije imati.
Ono od čega se polako umire.
Ono što nas danas najviše boli.
Sjećaš li se, Stela Frajnd?
