Svakom piscu je ponekad potrebna motivacija, kao i svakome ko naporno radi, svakodnevno, bilo da je u pitanju sport, trening, ili da je u pitanju posao u firmi, fabrici, u rudniku, bilo da su u pitanju kućni poslovi ili bilo šta slično što iziskuje napore, posvećenost, odgovornost, predanost, trud, pa i odricanje i nesebično zalaganje, samim tim upornost i istrajnost. Pisanje je iznad zadovoljstva, iznad lične potrebe da se krikne u svijet, da se oslobodi, da se izrazi. Pisanje je iznad hobija, iznad zanimacije. Pisanje je prije svega jedan veliki i ozbiljan posao. Kroz život imao sam mnogo puta prilike da se uvjerim u to. Često sam slušao ljude kako govore između sebe ili direktno meni, kako je lako pisati, jer oni koji to rade, koji pišu, oni to vole, oni to rade u slobodno vrijeme, njima je to zanimacija, to su maštoviti ljudi koji fantaziraju, a da je, recimo, kopanje kanala ili posao u nekoj fabrici mnogo teži i naporniji. Takvim ljudima sam uvijek davao isti odgovor.
– Radio sam na građevini, radio sam mnoge fizičke poslove, kopao sam, na suncu, na plus 40, na kiši, u blatu, na minus 15. Radio sam u zatvorenom prostoru, prao sudove, nosio tacnu, znam šta je kancelarija, papirologija… i vjerujte mi, od pisanja je sve to lakše, i kopati, i nositi cigle, i miješati malter, i vući zemlju na plus 40, i istovarati ugalj i cijepati drva, sve je lakše od pisanja. Da radite u nekoj firmi, kafiću, prodavnici, u nekoj fabrici ili kancelariji, određeni posao, na određeni način, određeno vrijeme, to nije lako, ali to je određeno i tu se stiču rutine, to je nešto što odradite i onda ste slobodni kad ispunite normu. Ali pisanje, dragi moji, pisanje vas čeka svaki dan, svaki čas, svakog trena, uvijek i svuda. Pisanje vas prati u stopu, prati vas u treptaj oka, u svaki dah vas prati jer diše sa vama. Pisanje vas budi u ponoć, u tri sata ujutru, u pet sati ujutru, pisanje vas čeka u podne, dok jedete, dok pijete kafu, dok se družite sa prijatlejima, dok se vozite kolima, kupate, gledate film, perete suđe, čitate novine, dok vodite ljubav. Pisanje vas čeka, pisanje je tu i kad ste umorni i iscrpljeni, i kad ste raspoloženi i kad niste, i kad ste srećni i kad niste, i kad vam se piše i kad vam nije do toga. Pisanje vas prati i kad ste bolesni i kad želite da radite nešto drugo. Ja kad sam radio u televiziji po 15 sati u prosjeku, bio sam previše iscrpljen, premoren, spavao sam 2-4 sata u prosjeku, slobodan dan sam imao jednom u 10 dana, jedva da sam stizao bilo šta drugo osim da budem tamo u tv i da radim, ali kada bih završio smjenu, bio sam slobodan, mogao sam spavati, ili raditi nešto drugo, odmarati, dok sa pisanjem nije tako. Kod pisanja nema smjena, nema radnog vremena, nema normi, ima samo rad, rad, rad i konstantni rad. Koliko puta sam htio da popijem piće sa prijateljima a da ne razmišljam ni o čemu, pa ni o pisanju. Koliko put sam odlazio u klubove, na svirke, i htio da se zezam, da se provedem sa društvom, ali znate šta, malo kad sam uspio u tome, i znate zašto? Zato što me pisanje uvijek pratilo. Ideje su se javljale uvijek i svuda. Recimo, pišem roman, danima nemam rješenje za neki lik o kome pišem, mučim se u naporu da riješim problem, i šta mi se dešava, izađem do Pub-a na svirku, da podržim prijatelja koji svira s bendom, sve lijepo, sve super, ali, paaafff, eto ideje, eto rješenja za lik u romanu. I šta da radim? Moram u toalet, moram da zapišem. Koliko puta sam htio da odmorim, da ne pišem, a pisanje zove, govori „dođi, dođi, moraš ovo da zapišeš“. Umni rad je teži od svakog fizičkog rada. Ja to odlično znam. Zato pišem gdje stignem. Pišem dok jedem, pišem dok se vozim gradskim prevozom, dok pijem pivo u Pub-u, dok provodim veče sa prijateljima, dok sjedim u parku na klupi, kod kuće, u kupatilu na wc šolji, svuda, uvijek i svuda. Budim se noću, ne spavam, ustajem rano, prekidam tuširanje, izdvajam se iz društva da bih uhvatio ideju na papir. Za vrijeme poplava 2014 godine, radio sam u tv, dvije smjene u prosjeku, znači nekih 14-16 sati svaki dan. Iz kancelarije u studio, iz studija u podrum, u magacine, montiraj scenu, čisti i saniraj štetu od poplave, crpi vodu, peri, ribar, farbarj, nosi, vuci.. jedva da sam spavao, imao sam noćne more, upale svih mišića, mozak mi je bio na ivici da ga strefi neki udar, da nešto otkaže, ali pisanje me nije napuštalo, i takvog umornog i nikakvog, a vjerujte u to vrijeme sam se uvjerio da čovjek može zaspati stojeći, u hodu čak, bukvalno, i tada, takvog, mene je pisanje pratilo, i tada sam pisao, pa mi recite da je lako biti pisac.
Predrag Kisa Kisić
