Nešto mi je čudno u vašem gradu, gospodo. Vi mora da ste mnogo srećni ljudi, zar ne?
Ne znam koje su to sile i kakvog ustrojstva riješile da se sudbina prema vama odnosi tako blagonaklono, kao da ste miljenica Evrope, čime ste to zaslužili takvo blaženstvo, dok se nasuprot vama i vašem, te iste sile, očigledno iste, sa nama poigravaju kao mačka sa klupkom? Veoma bih volio da znam, gospodo, jer nije riječ o ljubomori, naprotiv, srećan sam zbog vas i divno je vidjeti vaša lica, bez grčeva i teških grimasa, lica s osmijehom, lica na kojima počivaju mir i stabilnost. To je tako čudesno i neobično za mene, koji sam odrastao tamo gdje su lica turobna, tako mračnog izgleda i teška, lišena srećnog života i spokojstva. Mi se ovdje još uvijek nađemo zatečeni kad nas dočeka trenutak radosti. Nismo navikli. Nismo naučili. Sreća je za nas natprirodna pojava. Htio bih da se ugledam na vas, gospodo. Pričajte mi o tome kako vi shvatate život. Možda bi mogli da mi date odgovor, da mi otkrijete tajnu srećnog života u jendom uređenom društvu kao što je vaše. Jer ja se cijelog svog života, od odrasle dobi, borim protiv te sile i tih ustrojstava koja nikako ne žele da kapituliraju pred dverima gdje počinje moja zemlja, moja Bosna i moj Balkan, ali se borim da nas ta sila uzme u svoje okrilje, jer ima mnogo toga zbog čega mi to zavrjeđujemo. Ta, vijekovima smo bili prva linija odbrane na granicama te iste Evrope i štitili je od neprijatelja. No, ne ide. Nikako da se pomirimo. A još narod kao narod, kakav je, tjera svoje, inati se svemu i svakome, ponajviše sebi i svome. Pa, kad sve to uzmem u obzir, šta mi preostaje. Da i dalje bijem vjetar što duva sa Zapada (veliko slovo je namjerno), da vam dođem ponovo i da vas gledam, da gledam vaša blagoslovljena lica, ritam sređenog života, da gledam vašu zemlju predivnu, gradove čiste i žive, da budem ljubomoran što vas je istorija poštedila ratova i stradanja, ili da se i ja pustim niz rijeku, da se inatim, brate, pa dokle me voda odnese. Ma, nešto mi je mnogo čudno u ovom vašem gradu, gospodo. Da, sjetih se. Pa i mi smo nekad bili poput vas, i mi smo nekada tako živjeli.
U Cirihu, maj 2018
