Šta bi bilo da smo, ne daj bože, pristali na sve ono što se u životu od nas očekivalo. Ne mogu ni da zamislim u šta bi se ovaj svijet pretvorio. Šta bi bilo da smo se svi mi ugledali jedni na druge, da smo se svi ponašali po nekim opšteprihvaćenim obrascima, koji zadovoljavaju uspostavljene norme. Šta bi bilo da se nismo usudili da rizikujemo?, da li bismo danas bili srećniji ili bismo više patili?, da li bismo bili sigurniji i ljepše živjeli, ili bi se danas još više mučili da sve to što je ispravno, nekako održimo?
Kad bi ptice predugo oklijevale da izađu iz gnijezda i da se bace sa stijene, nikad ne bi stigle da polete, postale bi plijen, ili bi umrle od gladi jer bi ih roditelji napustili čim priroda kaže da je njihov poso završen. Ali čovjek nije ni nalik pticama. Čovjek predugo razmišlja i previše oklijeva.
Da sam ja pristao da budem kao „sav normalan svijet“ danas bih bio lud, bio bih niko i ništa, u najmanju ruku bio bih nesrećan čovjek. Izgubljen. Tuđ. Nigdje ne bih pripadao. Nikako se ne bih zvao. Možda ne bih ni bio čovjek.
Da sam pristao, ja se ovom svijetu nikad ne bih dogodio, kao ni on meni, a to bi bila dvostruka tragedija. Zato, čovjek se mora izboriti da ovaj svijet prihvati njega. Mora odlučiti da je prvo on taj koji se događa svijetu, a tek onda svijet njemu.
