KAD SU HODALI SKAKAVCI
(i kidali nam glave)
Postoji li način da čovjek ubije smrt,
ili da smrt umre sama, ili da strada, onako tragično, kao mi?
Ako postoji, da li je to stvaranjem novoga života?
Postoji li način da Čovjek preživi ljude?
Ili samo treba da preživi sebe,
Onog koji želi biti iznad smrti i iznad drugih.
Možda bi onda spoznao vječnost,
I time obesmislio i smrt i prolaznost života.
Postoji li način da preživim ulice,
Taj ogromni vašar besmisla,
A da ne osjetim gorčinu i gađenje,
A da ne pomislim na bjekstvo?
Postoji li način da popijem esenciju sreće
a da se ne otrujem supstancom razočaranja?
Mogu li proći kroz gomile i mase
Tako da nikoga od njih ne vidim i ne čujem?
Mogu li proći kroz sopstvene misli
A da ne povrijedim samog sebe?
Mogu li da ne znam za sve što se dešava
Jer od onoga što nalazim ispod površine
Od toga se brže ludi i zastrašujuće brzo stari
Ovaj svijet mi je jednom pucao u glavu
Od tada imam tvrđavu iz koje se branim
Ja sam ranjeni vojnik na bojnom polju stvarnosti
U srcu nosim metak sa imenom onoga koji je u mene pucao
i datumom kada je sve počelo, kada sam im objavio rat
Ja sam čovjek u čijim pjesmama rastu skakavci
I ne umijem da pjevam o srećnim ljudima
Postoji li način da budemo srećni dok nam kidaju glave?
Tebam li biti srećan što znam da još dugo neće doći do mene?
Ja sigurno neću stajati u redu i čekati da mi otvore mozak.
Jednom sam preživio smrt,
jednom ću preživeti i ovaj život kakav god da bude
Jednom sam preživio i sebe samog, samo nikad neću preživjeti ljude
Nikad neću moći da preživim skakavce.. koji kidaju nam glave!
