Biti pisac, za mene ne znači biti čovjek koji se bavi pisanjem. Biti pisac, za mene najmanje znači pisati, i pisati najmanje znači pisanje, još manje znači biti pisac. Svako može nešto da napiše. Svako može da se bavi pisanjem, i šta ga onda sprječava da sebe nazove ili smatra piscem? Šta bi onda ja trebalo da budem? Kako bi to trebalo da ja sebe nazovem? Šta bi to trebalo da radim?
Ne, ja nisam pisac. Ne, ja se ne bavim nikakvim pisanjem, ovo nije nikakvo bavljenje pisanjem. Ja nisam onaj koji sebe naziva, nisam onaj koji sebi lijepi etikete, ja nisam onaj koji želi da bude svrstavan u grupe, vrste i nekakve krugove. Ja nisam iz branši, nisam iz miljea, nisam onaj što nosi titule, zvanja, onaj što maše diplomama, koji se kiti ordenjem i priznanjima, raznim epoletama, nagradama, medaljama, poveljama, plaketama, ničim, ja se oblačim u život, oblačim se u radost, u smijeh, u veselje, oblačim vedro nebo umjesto košulja i kaputa, nosim cipele od životnih puteva i imam ruke za tri svijeta, i ovo što radim to je najmanje pisanje.
Ove riječi, ovi redovi, stotine hiljada njih, to su moje neprespavane noći, moja bdijenja, to su moja stražarenja, moje noćne more, moji košmari, to su moji strahovi, moje slutnje i strijepnje. To što stane u ove riječi, to je najmanje pisanje a najviše muka i gorčina, ili bijes, zbog nepravde, ili ljubav sveopšta, ljubav koju samo pokušavam iskazati kroz riječi, mada, to je neizrecivo, ljubav se daje, ljubav se pruža, ona se osjeća i prima. Ove riječi, ovi redovi, stotine priča i pjesama, moji romani, to je najmanje pisanje, najviše su to moje selidbe, moje izbjegličke godine, moja mahala, ulice, sokak, bijeda, ratovi i prazni džepovi, moj prkos i moji inati.
Ne, ja nisam nikakav prokleti pisac, i ovo što staje u redove, to je najmanje pisanje, i ja sam zbog toga najmanje pisac. Najviše su to moja iskustva, sve viđeno, doživljeno i proživljeno. Ovo što radim, zaista, to je najmanje pisanje. Najviše su to moja lutanja, moje borbe, borbe sa samim sobom, borbe i sukobi sa ovim ludim svijetom, to su najviše moja traganja, za istinom, za smislom i za suštinom, to su moji obračuni sa samim sobom, sa svime onim što jesam i sa svime onim što nisam, što sam mogao i što nisam mogao, trebao, ili želio da budem, i sa svime drugim oko mene. Ovo što radim, to je najmanje pisanje. Najviše su to moje ispovjesti, moja najdublja i najiskrenija priznanja, moja odricanja, žrtvovanja, to su najviše, ma kako vam to zvučalo, stradanja, moja bjekstva, moja skrivanja, moje revolucije, moji glasovi, moje parole, moje pobune i bitke koje nikad ne prestaju.
Ovo što radim, to je najmanje pisanje. Najviše su to moja suočavanja, kako sa samim sobom tako i sa svime drugim što dišem i osjećam, što me dotiče i što uspjevam da spoznam, da otkrijem, dosegnem. To su moja nekadašnja pijanstva, mamurna jutra, to su moja razočaranja, moji usponi i padovi, moji letovi i moje polomljene noge, moje greške i svi moji grijesi, moje svađe i moja ponižavanja, to je moje ludilo. Ne, ja nisam nikakav pisac, i ovo što radim to je najmanje pisanje. Najviše su to moja sjećanja, moja prošlost, moji snovi, moja viđenja, opažanja, zaključci, moja pitanja, nedoumice.
Ovo što radim, ovo što staje u redove, to je najmanje pisanje. Najviše su to moji pokreti, moja tihovanja, to su moje tvrđave, želje, nadanja, to su moje molitve i moja ćutanja, moje smirenje, to su moje obale, moje rijeke, moji zvonici i moja kandila, to su moje tišine, to sam ja, to je ovaj život, to je ova surova realnost, sve ogoljeno do kosti, do srži, to su moja duša i moj um, to je moja koža, moja krv, to su moji napori i znoj, moje suze i moja bol, sve što jesam i sve što u sebi imam.
Ne, ja nisam nikakav prokleti pisac. Ovo što radim, to je najmanje pisanje. Ja se ne bavim nikakvim pisanjem, ovo nije bavljenje pisanjem. Ja se bavim životom i življenjem, preživljavanjem, bavim se opstankom, svime zbog čega čovjek drhti i strahuje, svime zbog čega se čovjek smije i zbog čega plače, bavim se onim što je vječno, neprolazno, onim što je iznad statusa i simbola, nagrada i priznanja, medalja, plaketa, epoleta, zvanja, onim što ne pripada grupama i krugovima, kastama, rasama, nacijama, onim što ne dobija imena i što ne prolazi kroz rangiranja, ocjenjivanja i što nema svoju etiketu, cijenu i bar- kod. Ja sa ovim opstajem ujedam i grizem kad treba i ako treba, s ovim dišem, ovo grlim i ljubim, s ovim liježem, spavam i budim se, danju i noću, u sobi uzmeđu četiri zida, u hodnicima, u prolazima, haustorima i sokacima, na ulici, u kafani i gdje god me ima, gdje god idem i šta god da radim. Ovo nikome ne dam, ovo mi niko i ništa ne može oduzeti, i neće. Ovo su najmanje slova i riječi, ovo je najmanje pisanje, i da nije ni toliko, bilo bi ono što suštinski jeste, NAČIN ŽIVOTA, način življenja, to je način postojanja.
Ne, nije ovo pisanje, ovo je vjera, ovo je najdublji smisao, najjasnija suština, najčišća, ovo sam ja, ovo je istina, glas, osjećaj i sama srž. Ovo je moj život, ovo je moje postojanje, moja svrha, moj zadatak, ovo je najdublje tihovanje, posebna vrsta molitve, meditacije, ozdravljenja, pročišćenja, ovo je moje buđenje, ovo su moja umiranja i moja nova rađanja, ovo su moja vaskrsavanja. Ovo što radim, to je najmanje pisanje a najviše davanje sebe. Ovo su najžešći okršaji čovjeka sa samim sobom i svima drugima. Za mene, ovo je tek ponekad bjekstvo, vrlo rijetko, a nikad skrivanje. Za mene je ovo otkrivanje istine, otkrivanje tajni, pronalaženje odgovora, putovanja, susretanja, ovo su najdublja dosezanja, u ovo izlivam sebe a ne tintu.
Ne, ja nisam pisac I ja se ne bavim nikakvim pisanjem. Ako vas to zanima, pitajte one koji jure za slavom i za novcem, za karijerom, pitajte one koji su gladni aplauza, pohvala i raznih komplimenata, tapšanja po ramenu i podilaženja, onih koji očajno žude za pažnjom, koji žele da se osjete bitnim. Ja vam ovo ne pišem, ja vam ovo izdišem, izlivam, emitujem, ovo poklanjam, dajem, ovo pružam, jer to sam ja, to je ono što imam, to je što znam, što mogu. Ako hoćete da znate nešto o pisanju, pitajte moju desnu ruku, možda ona ima neki odgovor. Biti onaj koji se bavi pisanjem, to je stvar tehničke prirode, a ja vam nisam prokleta mašina, ja nisam robot, ni ovo meso, ni ove kosti, ja ne živim u zlatnom kavezu, nisam zlatni papagaj. Ako baš hoćete da znate, luksuz me guši, luksuzan prostor, luksuzni namještaj, luksuzne sobe, automobili, luksuzna garderoba, restorani, to me davi, steže me svojom mizernošću, svojom nebitnošću, steže me oko vrata omčom svoje nepotrebnosti, besmisla, primitivizma… snobovi mi se gade, i lažna elita, lažna gospoda, sva ta materijalna blaga, osjećam da me to zaglupljuje, da me čini manje čovjekom, manje normalnim, osjećam da me to kvari, da me izobličuje, iskrivljuje, u luksuznom prostoru osjećam da se deformišem kao, kao plastična flaša bačena u vatru, osjećam da moje misli blijede, nestaju, i da se pretvaraju u fekalije, u svemu tome osjećam se izgubljeno, osjećam da ja tu ne pripadam, osjećam gađenje a ne ljubomoru i zavist. Ja takvima ne zavidim, ja takve žalim. Ja to ne želim, ne želim ni slavu ni moć, ni karijeru, ni društvene statuse, ni statusne simbole, moj ego se ne hrani takvim budalaštinama, moj ego mrzi samog sebe i tako se samouništava, tako se poništava.
U Podgorici, jednog septembarskog jutra, ili bilo kod drugog. Lana Nudelman mirno spava, a ja pod svjetlom stone lampe, okružen knjigama i slikama sa zidova, sjedim i postojim, jednostavno bivam ono što jesam, radim ono što treba da radim, ono što hoću, što je moja potreba, moj zadatak, moja svrha, moja dužnost. Ali to nije pisanje, to nije bavljenje pisanjem. Ja nisam pisac. Ovo je moj lični doživljaj, ovo sam sam za sebe. Za sve druge možda i jesam nekakav pisac, možda piskaralo, možda nešto treće, ili niko i ništa. Ali za sebe sam to što sam, i to sam samo za sebe.
Predrag Kisa Kisić
