Taj čovjek je mnogo volio ovaj ludi svijet
I kad je žalosno padao i kad je veselo rastao
Nije ga se odricao, nije ga proklinjao
U miru, darovao mu je pjesmu i osmijeh
U ratu, gutao je suze i pio ljutu rakiju
Zbog svega što je on nekada bio
zbog svega što smo svi mi nekada bili
I zbog svega što nismo, a mogli smo biti
Izmrvljen život pred njegovim očima
Izlomljen u parčadi, krvav, sabirao ga je
i lijepio suzama za kafanskim stolom
Sastavljao je sliku koja više nikad neće biti ista
Njegovu zemlju neko je sakrio u duboki mrak
Kao sliku Dorijana Greja, da stari i propada
Da istrune, da se usmrdi, nakazna
Dok će tuđa lica pred svijetom da stoje
Lažnim osmijesima u tuđe ime sudbinu da kroje
On im to nikada neće oprostiti
A volio je i njih, volio kad su ga prognali
I nije ih mrzio ni kad su mu drugove ubijali
Trčao je kroz tranšeje, mislio na svog jedinog sina
A na leđima, u ruksaku, nosio pjesme s mirisom na barut
Pjesme i svoje ranjene drugove i mladost
Taj čovjek je najviše volio ovaj ludi svijet
A danas ga živog crvi jedu, jedu ga i nepravda i zaborav
Još samo Sofija Poljanski uljepšava njegov život
i daje mu jedini smisao, čak i kad i on sam odustaje
Taj čovjek je preživio zbog svih koji su ga napustili
Zbog svih kojima je vjerovao i koje je volio
Zbog svega što ga je na kraju iznevjerilo
A sad, gdje je i šta radi taj čovjek, kako mu je i kako živi
To sad niko ne zna, čak ni ja koji vam o njemu pričam
A ja, ja nisam toliko hrabar,
Jer plašim se voljeti ovaj ludi svijet
Plašim se što ću ginuti zbog tuđih sinova
Zbog nekih nemogućih snova i želja
Zbog onoga što će rasuti u paramparčad
Bojim se da više neću imati dovoljno suza
da njima sastavljam rasute dijelove
Ali ne bojim se života, ne bojim se ni smrti
Bojim se toga prokletog zaborava
A ruksak na leđima uvijek ostaje
da u njemu nosim pjesme i mladost
kao i ovaj čovjek o kome se više ništa ne zna
I u jednom smo isti, samo ću o tome da ćutim
