Ono tamo, oče, to je ona
Vidiš li je?
Vidiš li kako se iz svjetlosti
Preliva u jednu jesen
Kako se rastače u tugu, ali i
U toplo, u radosno ispod srca
Šta je to, pitaš se, znam..
To je ona, kažem ti, oče
To je ona, zar ne vidiš kako boluje
Kako joj se duša cijepa
Kako moli za milost, a niko je ne čuje
Kažem ti, to je ona
Otvorena rana, krhka
k’o tanak plamen na vjetrometini
K’o tvrđava od pijeska
Pred burom i talasima divljeg mora
Nezaštićena, sama, kao sluškinja tuge
A ja, đubre iznad svake mjere
Cvilim pred njom k’o ostavljeno kuče
I crk’o bi da mi nije nje
Takve, kojoj pomoći ne umijem
A K’o mi je kriv, niko, sam sebi sam kriv
I šta mi vrijedi što stojim na kiši, ništa
A vedro je nebo, vedro i šareno
Pa ipak sam pokis’o, k’o golub na grani
I ti me još pitaš ko je to
Zar ne vidiš oče da je to ona
Oči su joj porasle od plakanja
Došle k’o dvije jabuke
Slatke i sjajne, da se utopiš u njih
Da ti duša ožedni pred njima
A tužne, tužne i pretužne oči njene
Da ti srce pukne
Bože, velike li nepravde
Ali, kunem ti se ovdje i sada
Od danas, od ovog časa
Živim za dan kada će biti srećna
I ako u tome ne uspjem
Dabogda ja crk’o!
