Svake godine bar tri puta mijenjam oči
Jer umiru stalno sa onim što nestaje
Pa ih prišivam na košulje i kapute
Koje pravim od sopstvene kože
Svake godine izvučem se iz samog sebe
Jer nemam više mjesta za nove ožiljke
A kraj puta se još ne nazire, cilj je daleko
Ne znam jesam li vam ovo već pričao
Ali Mister se sjebao kad je vidio
Da su Kinezi isto komunisti kao i Rusi
Rekao je, ‘ovo mijenja sve’ i nastavio dalje do srušenog hrama
Svake godine bar tri puta mijenjam srce
Jer umire stalno za onim u pjesmama
Što nikad ne može oživjeti sasvim
Isto kao i za onim što vučem iz prošlosti
Jer se nikad nije ostvarilo, oteto, uništeno
Prije nego što sam stigao da porastem
Pa ih zakopavam duboko ispod zemlje
Ispod temelja gdje god sam sve živio
Jer nemam više mjesta za nove selidbe
U mom izbjegličkom koferu postalo je previše tijesno
A kraj lutanjima još se ne nazire, još sam daleko
Ne znam jesam li vam ovo već pričao
Ali ako čovjek ne može da stigne do cilja
Može bar da umre na svom putu ka njemu
Hiljade mojih očiju umrlo je
I hiljade mojih srdaca sa njima
Na putu ka cilju do koga će stići bar jedan dio mene
Makar to bilo u svečanim bijelim košuljama
